Jučer je izjava dana trebala biti ona skopskog šefa policije o monstruoznom slučaju otmice 14-godišnje djevojke i njenog ubojstva, a što je sve orkestrirao njezin otac. Ne volimo previše crnu kroniku na ovom portalu, ali neki su slučajevi takvi da ih se mora opisati i pitati jesmo li kao ljudska civilizacija malo otišli u tri fine.
Trebala je to biti Izjava dana, ali na kraju nije bila. Jer i novinari nekad puknu, samo iščitavanje ove monstruoznosti iz Skoplja mi je stvorilo toliku anksioznost i turobnost da jednostavno ništa nisam pisao. Jer čemu, sve je u banani i što će nekoliko kartica teksta promijeniti? Jasno, danas je novo jutro, pisati se mora, demoni se ostave negdje po strani i ide se dalje.
“Ti tamo švrljaj to svoje“, rekao je u vjerojatno najboljem humorističkom video gigu na ovim prostorima Izbornik Dena davnih dana. I percepcija većine građana negdje je u tim gabaritima, pobrinula se dosta medijska struka i sama da bude takvo. No isto tako je istina i da se dobar dio novinara trudi odraditi posao kako treba, a taj posao nosi neke demone s kojima se obični homo croaticus ne mora nositi. Često to nije ni vidljivo nego nešto što će svaki medijski djelatnik nositi u sebi.
Ovdje je važan i osobni kontekst. Tamo od 2002. do 2010. godine radio sam kao novinar crne kronike. Bio sam u dopisništvu velikog medija, tako da je to značilo i da se brojnim drugim stvarima baviš, ali osnovna redakcija bila mi je ona crne kronike. A to je, vjerujte mi, gorak kruh. Kao i većina onih koji se uspiju baviti tim pozivom zapravo sam u mozgu negdje sa strane stavljao sve one traumatične situacije kojih se nagledaš. No, 2008. godine su mi izbile na površinu, nakon što sam tri dana pisao o slučaju ubojstva čovjeka kojeg sam poznavao tijelo se jednostavno skršilo i završio sam mjesec dana na bolovanju s dijagnozom paničnih napada te anksioznosti. Uz zabranu praćenja medija u tom razdoblju. Tada sam prvi put razmišljao je li vrijeme promijeniti zanimanje.
Nisam ga promijenio, uz pokoju pauzu evo do danas škrabam to nešto svoje. Jedan od razloga za tadašnju odluku bilo je saznanje da u novinarskim vodama takav burn-out uopće nije rijetkost, dapače, da se često zbiva, samo ljudi šute o njima, ipak postoji taj neki strah od javne osude. Druga je stvar da sam promijenio neke stvari u glavi, pa posao i neku svakodnevicu ne uzimam više toliko srcu. Empatije mora biti, nismo psihopati, ali treba zaštititi i sebe. Pa onda i ne napisati nešto kad osjetiš da te previše dira.
Ono što želim reći, svaki put kad pročitate neki dobar i bitan tekst, iza njega je i hrpa emocija novinara koji ga je pisao. Svako ono otkrivanje skandala tjera bijes kod novinara koji ga je otkrio, mislite da se oni ne pitaju koji je bubreg ovom društvu? Jesu, i dira ih to jako i znaju se osjećati bespomoćno kad pišu o nekoj nepravdi za koju će kakav političar kazati da mu je netema. A onda treba s tim bijesom i živjeti, nije uvijek lako. O tužnim sudbinama koje se nekad opisuju da ne govorim, obično se tada s teškom tjeskobom navečer vraća doma.
Ima hrpa loših i prodanih novinara, kao što ima i masa doktora đubradi koja će naplatiti ispod banka spašavanje života. Kao što ima policajaca koji će ubiti svoju simpatiju pa će se to malo zataškavati. Kao što ima bankara koji su bankari, koji ne pate od ikakve empatije. Ima tako u medijima pravih crva, ali više je onih koji zbog poštenog pristupa nose neke demone i doma.
I tako će biti i na Trafici, neke će nas stvari toliko pogoditi da nećemo biti za ništa. Desetljeća rada su na Dvanaestom i meni ipak ostavila traga, Piksi je sam po sebi burn-out koji je ekstremno lucidan u trenucima kad je OK. Tako da će nam se dogoditi dani kad nismo na razini. A ne radimo u nekom sustavu kojeg neće biti briga za to. Ali ćemo nastojati to držati pod kontrolom i iskupiti se u drugim prilikama.
A do tada, znajte, i ti crvi su ipak ljudi. Većina njih, bar.
