Prošle su 32 godina od dana kada je Dubrovnik bio izložen najžešćim napadima u Domovinskom ratu. Pod najjačim naletima tog su dana bili tvrđava Imperijal na Srđu te položaji u Sustjepanu i kod Belvederea. Iako su svi iznijeli svoj dio bitke, bitka za Srđ je ona koja traži scenarista koji bi za filmsko platno napisao priču o ovom događaju koji je zapravo slabo opisan u modrenoj historiografiji.
Tog jutra prije 32 godine, u samu zoru, više stotina neprijatelja napalo je tvrđavu Imperijal na vrhu Srđa s tri strane. Tek je ona strana koja gleda prema samom Dubrovniku bila pošteđena jer su je i inače držale hrvatske snage i bila je jedina komunikacija između Grada i Srđa. U trenutku napada sam Srđ brane 24 pripadnika Zbora narodne garde i HOS-a, a pod silinom naleta jedinica iz Crne Gore i istočne Hercegovine, branitelji se povlače sa svojih položaja. Naime, hrvatska obrana držala je djelomično ukopane položaje do nekoliko desetaka metara od same tvrđave, ali to su morali prepustiti neprijateljima u jutarnjim satima tog dana. Sva 24 branitelja povukla su se u tvrđavu Imperijal, jedni držeći desnu, a drugi lijevu stranu UNESCO-ovog spomenika.
Neprijateljske jedinice došle su na same ulaze Imperijala te je u jednom trenutku došlo do sulude borbe: četnici i drugi pripadnici napadača ubacivali su bombe u tvrđavu, nasumično se nadajući da će pobiti branitelje, a ZNG-ovci i HOS-ovci nasumično su pucali po ulazima, spriječavajući time ikome da uđe u unutrašnjost. Iz Dubrovnika su u ispomoć Srđu poslane dvije jedinice, jedna Specijalne policije, a druga ZNG-a, no obje su sporo napredovale prema Srđu zbog neprijateljske topničke vatre.
U jednom trenutku, braniteljima u samoj tvrđavi preostalo je tek nekoliko desetaka metaka. Tada možda iz čistog očaja pomješanog s prkosom iz zapadnog djela tvrđave kreće pjesma “Zovi, samo zovi”, koju prihvaća i istočni dio Imperijala. Kako su se tada nalazili tek stotinjak metara zračne linije od tvrđave, pjesmu čuju i pripadnici Specijalne policije, koji je i sami prihvaćaju i pjevaju, a ekipa u tvrđavi, čuvši to, prešutno odlučuje braniti Imperijal do posljednjeg čovjeka i metka. Doslovno.
Stoga iz Imperijala stupaju u vezu sa zapovjedništvom Dubrovnika i zahtjevaju da kompletno topništvo koje se ima, a radi se o manje od deset oruđa, puca direktno po tvrđavi. Iz grada, zbunjeni zahtjevom, traže potvrdu, na što im se ponavlja da direktno pucaju po njima, jer je klasična crta borbe prestala postojati. I nakon par minuta počinje paljba iz minobacača i topova. Četničke napadače je ovakav manevar zbunio i iznenadio, a nakon provjere da se ne radi o “prijateljskoj vatri”, ofenzivna akcija se pretvara u nerezonsko povlačanje, ljudskim riječnikom kazano – bijeg. To daje vremena jedinici Specijalne policije da se priključi braniteljima u tvrđavi te da im donesu prijeko potrebno streljivo. Doskora dolazi i druga jedinica u Imperijal i jedna od velikih bitki Domovinskog rata “de facto” završava. Borbenih djelovanja i dalje ima, ali nikada više obrana Srđa nije bila na tako tankom koncu.
Bilo je i većih bitki Domovinskog rata, bilo je i krvavijih. Mnogi stratezi kazat će da su položaji u Sustjepanu i Belvedereu bili zapravo jednako bitni, ako ne i bitniji od Srđa. Ali psihološki, za Dubrovčane je jutarnje buđenje i pogled na Srđ na kojem se još uvijek vijori hrvatska trobojnica bio onaj ključ koji im je davao snagu da izdrže. A neki će kazati, taj sveti Nikola 1991. godine, napad na Dubrovnik i obrana Srđa bili su prijelomnica koja je označila propast plana zauzimanja Hrvatske. Branitelji Srđa, Sustjepana i Belvederea pokazali da se može obraniti od višestruko brojnijeg neprijatelja, čitav je svijet vidio nešto što se ne može drugačije opisati nego kulturocidom Dubrovnika, a ratna klima je prešla na hrvatsku stranu. Iz ponora gubitka Vukovara, koji je psihološki depresivno djelovao na domaću javnost tada, obrana Dubrovnika bila je stimulans koji je ljude u tim tmurnim vremenima “dignuo”.
Treba spomenuti i kako je tog dana od granate na sam Stari grad poginuo i fotograf Pavo Urban, koji je do posljednjeg daha fotografirao sva zbivanja, sve štete nastale granatiranjima. Tako je i posthumno postao svjedokom jednog barbarstva.
