Kada sam jučer čitao reakcije na najnoviju kaznu Hajduku sjetio sam se romana Kristijana Novaka naslova kojeg sam parafrazirao poviše ovog teksta. Naime, osim što se u samom naslovu spominje ponosni romski narod, kojeg – meni neobjašnjivo – vrijeđamo spominjući ga u kontekstu lupeža, kriminalaca i mafijaša koje bismo zapravo trebali vrijeđati, taj roman ima jednu posebnu karakteristiku – način na koji se fabula romana razvija.
Naravno, nije Kristijan Novak prvi koji je upotrijebio konstruiranje priče kroz svoje likove, pokazujući kako različiti ljudi različito vide stvari, još se veliki Luigi Pirandello poigravao s tom granicom autora i likova, ali da vas ne davim književnom teorijom, u tom Novakovu romanu se fabula raspliće kroz nekoliko glavnih likova, ponekih čak i naizgled nepovezanih, ali svaki priča svoju priču onako kako je on vidi, sa svim svojim predrasudama i zaključcima proizašlih iz istih.
Naravno, bio sam na toj utakmici s Osijekom, zajedno s debelo preko trideset tisuća ljudi, a putem malih ekrana gledalo ju je barem još par stotina tisuća ljudi. Jamčim da baš nitko normalan nije smatrao da se na toj utakmici dogodilo nešto vrijedno zatvaranja stadiona.
Stvar je u tome da oni koji pišu propise u ovoj tužnoj zemlji, a ne mislim pri tome samo na nogometne propise i disciplinske pravilnike, ali za potrebe ovog teksta zadržat ću se na njima – nisu normalni ljudi, oni ih pišu tako da bi imali stvari pod svojom kontrolom i da bi mogli donositi odluke „po propisima i zakonima“ onako kako njima odgovara i onako kada njima odgovara.
Naime, kad pročitate izvješće delegata, koji je – naravno – dužnosnik HDZ-a, pa još iz Dubrovnika, nije uopće sporno da je prekršen neki članak, jer čitavih dvadesetak sekundi stadion je nekome vikao da je Cigan. Da, zapaljene su i neke baklje, a bačena je na tartan prije utakmice i hrpa opasnih rola papira.
Taj dubrovački dužnosnik HDZ-a i HNS-a, te dvije spojene posude pod kontrolom Andreja Plenkovića i njegovog nogometnog gubernatora Marijana Kustića, je sve to fino popisao i Hajduk je kažnjen. Sve po slovu zakona i propisa. Kazna je potpisana od strane lika koji je, sasvim slučajno – navijač Dinama.
Po slovu zakona i propisa, recimo, na svakoj utakmici koju neki klub igra, nazovimo ga Dinamo, imamo barem dva puta pozivanje na nasilje – s razglasa. Naravno, nikome normalnome ne pada na pamet kazniti Dinamo radi toga i da ne bude zabune, ne zazivam tako nešto, ja bih prvi skočio na zadnje noge da se nešto tako dogodi, jer riječ je o totalno nevažnom detalju i dijelu sportskog folklora.
Na svakoj utakmici na kojoj ima publike netko viče nešto što nije uhu ugodno, netko nekoga vrijeđa, šalje u materinu, viče mu da je lupež, smeće ili gnjida, majke i psi se dovode u nezgodne položaje, pa se nitko radi toga ne uzrujava i nitko ne radi cirkus oko toga.
Naši vrli kvislinzi služe samo svojem profitu, koji im omogućuje kriminalna organizacija kojoj najčešće pripadaju, pa bez pardona iskorištavaju propise da bi zaustavljali Hajduka i iživljavali se na njemu i njegovim navijačima.
I svakome normalnome u ovoj zemlji je to jasno, kao što je svakome tko se u ovoj zemlji usudi malo zaustaviti pa razmisli – jasno da je cijela priča oko paljenja baklji i navijačkih nereda poprilično nategnuta, jer troše se ogromni resursi, dižu se helikopeteri i angažira na tisuće policajaca da bi se spriječilo – paljenje baklji. (?!)
Koje se uz to, baš nikad ne uspije spriječiti.
Stanite na sekundu pa razmislite bi li bilo recimo pametnije te policajce angažirati na traženje krijumčara ljudi, droge ili ukradene robe. Bi li svijet bio bolji kada bi umjesto dvadesetak navijača tjedno kod kojih je pronađena baklja ili su napuhali recimo 0,8 promila pri ulasku na stadion – u pritvoru i u hitnom postupku na sudu završilo dvadesetak dilera ili korumpiranih dužnosnika?
Ono što mene u svemu ovome na koncu zabavlja je notorna glupost mordorskih sluga, koji su gluplji od likova iz viceva o najglupljim plavušama, Bosancima ili policajcima.
Oni nikako da shvate da su navijači Hajduka, a i sam klub u situaciji kad ih maltretiraju, kradu, proganjaju i kažnjavaju zapravo doma – kao ribe u moru.
Oni nikako da shvate da su nas jučerašnjim potezom ujedinili kao samo nekoliko puta u recentnoj povijesti i da riskiraju prosvjede koji će biti usmjereni točno tamo gdje treba, na uzrok, a ne posljedicu.
Oni nikako da shvate da su ovim napunili stadion Hajduka više nego bilo koja marketinška akcija koju klub može smisliti.
Ako bi nas htjeli srušiti, oni bi nam trebali pogodovati, jer tad bi među nama došlo do svađa i podjela, jer tada bismo počeli sumnjati u ispravnost svojeg puta, počeli bismo sumnjati u to što radimo, jer ako se njima sviđamo – nešto nije u redu.
Nemojte im reći za ovo, mogli bi me i poslušati, iako je i za to mogućnost minimalna, naime, za početak – nisu toliko pametni, a za kraj – njihova mržnja prema nama je tolika da se ne da izmjeriti, ona ih previše zasljepljuje da bi učinili išta osim lupali po nama iz svih oružja – jer mržnja, ona prava mržnja se rađa – iz straha.
A njihov strah je opravdan, jer ugrožavamo im egzistenciju – ako se izborimo za pošten sustav, oni u njemu nemaju što tražiti, i umjesto sigurnih sinekura koje im osiguravaju status i plaću, morali bi početi nešto raditi, a to ih ispunjava užasom.
Svatko na cijelu ovu priču gleda iz svoje perspektive, moja je odavno ista – Hajduk je opasan za sustav u kojem ova zemlja funkcionira i dok ne promijenimo sustav, ništa drugo što učinimo neće ništa važno promijeniti.
Ali je užasno važno da to učinimo.
