„Kao da sam umoran i kao da sam star
Kao da je dosadno isuviše da znam“
Aleksandar Holiga je u svom retrovizoru napisao više-manje sve na temu o kojoj sam htio i ja riječ dvije, već postajem dosadan sam sebi pisati stalno iste stvari, ali doista je fascinantno kako nam se serviraju vijesti iz hrvatskog nogometa.
Tako se može čitati o tome kako Dinamo dovodi igrače od šest – sedam milijuna eura, Rijeka dovodi senzacionalne talente iz dalmatinskih niželigaša, Osijek će od Nejašmića napraviti stup reprezentacije, a o Hajduku ste mogli pročitati u principu samo o tome kako ga je korona spriječila igrati s Ajaxom, pa će morati sa Širokim i Veležom.
O učlanjivanju i svemu onome što prati tu priču sam pročitao samo jedan članak koji je bio napisan kako treba, a naslov je bio – „Navijači Hajduka upumpali u klub više od 800 tisuća kuna u manje od tjedan dana“.
Meni je osobno drago da je tako, nije mi drago kad nas mordorske sluge hvale, neka oni i dalje udaraju.
Ono što mene sve više počinje smetati je naše oduševljenje brojkama oko učlanjenja, jer smatram da se zadovoljavamo malim stvarima.
Znam da je ovo veliko, ali u kraljevstvu slijepih je i jednooki kralj, a mene to ne zadovoljava. Meni uopće nije jasno kako itko tko se predstavlja navijačem Hajduka (ili bilo kojeg drugog kluba) već prvog ili drugog radnog dana godine ne obnavlja članstvo.
Jer kad čovjeku istekne osobna ili vozačka, ode i obnovi je, zar ne? Kad vam istekne kartica, pa vam u poslovnicu banke pošalju novu, odete po nju, zar ne? Tu karticu ste potpisom na uvjete poslovanja dopustili da vam naplate direktno s računa, što je i normalno.
I zato, dokle god svatko tko se smatra navijačem Hajduka nije član do sredine siječnja (eto, neka toliko vremena prođe, ima nas aljkavih, lijenih i onih s mušicama koji se učlanjuju na neki njima bitan datum), nemojte me uznemiravati s brojkama.
Naravno, javit će se čak i na ovoj stranici netko tko će napisati – učlanit ću se kad se budem mogao učlanit direktno u klub (učlanjuješ se, tupamarosu), učlanit ću se kad Hajduk bude ovakav ili onakav (nećeš), ili na koncu – neću se učlanit (nemoj, samo ne znam zašto bi to ikoga zanimalo), ali to je stvar mordorskog narativa.
Gledao sam ovih dana neku budalastu seriju o Ekaterini Velikoj, jednoj od najvećih ruskih carica, o kojoj su neprijatelji izmišljali svašta (jer o velikima se mora izmišljati stvari kako bi ih se pokušalo rušiti), pa je tako i do dana današnjeg opstala legenda kako je između ostalog – općila s konjima. Kada je u nekom razgovoru spomenula kako joj je nevjerojatno da je takva izmišljotina uopće postala glasina od švedske kraljice dobila je odgovor – samo prva laž se pamti.
A o nama ima milijun laži, i sve se pamte.
Istina je da smo najbolji i jedini vrijedni spomena u ovoj tužnoj zemlji. Ali dok nas ne bude barem 150 tisuća – nikakvi smo.
I da ne bude zabune, svaki od onih 7, 15 ili 43 tisuće članova je pravi, baš pravi i najbolji na svijetu, ali ukupno, ako nas je milijun ili dva koji se nazivamo Hajdukovcima – to je mizerna brojka i samo šibica u vjetrovitom tunelu.
