Pogledali smo na Netflixu ovih dana njihov novi dokumentarac Bitconned, Bitprevaren reklo bi se u slobodnom prijevodu, istinitu priču o prevari ulagača u poslove oko bitcoina, što se događalo tamo oko 2017. godine. I ostali smo frapirani s nekoliko stvari. Prva je kako i u Americi ljudi mogu biti naivni kao na Balkanu, a iza toga i s činjenicom da i njihov pravni i represivni sustavi imaju neke falinge u potpunosti usporedive s Hrvatskom.
Fabula ukratko je jednostavna, dva smutljivca, Ray Trapani i Sam Sharma shvatili su da je bitcoin zlatna koka za prevarante. Od starta oni nisu imali nikakvu želju raditi nešto niti na granici zakona i kriminala, čak im ni nikave Ponzijeve sheme nisu pale na pamet. Oni su jednostavno odlučili prevariti ljude. Pa su napravili poduzeće koje je kao izdavalo bankovnu karticu s koje se bitcoinima moglo najnormalnije kupovati po dućanima. Nikakav dogovor oni nisu imali s bankama, bitcoin organizacijama niti trgovačkim lancima. Jednostavno su grafički nacrtali karticu, na nju zalijepili natpis Visa i pozvali ljude da ulažu u taj projekt.
I to je prva sličnost s Balkanom, financijska nepismenost je i u SAD-u očigledno tolika da su uspjeli privoliti ljude da ulože oko 20 milijuna dolara u ovaj projekt. Centra Tech se inače nazivala firma. Nikome nije bilo sumnjivo ništa, iako su na formalnoj stranici tvrtke imali sve zaposlene koji su završili poslovne škole na Harvardu, a na poziciju CEO, predsjednika tvrtke, stavili su iskusnog Michaela Edwardsa. Osobu koja nije postojala, a za fotografiju su iskoristili onu jednog kanadskog profesora koju su našli na internetu. Smatrali su da je dobro imati nekog starijeg na stranici, makar nepostojećeg, jer su oni bili u tridesetim godinama. O nepostojanju ikakvih tragova njihove povezanosti s Visom suvišno je govoriti.
Naknadno su u firmu doveli i Roberta Farkasa, bivšeg stripera kojeg su zaposlili kao šefa financija, a kad su novci počeli kapati, primili su i 50-ak novih zaposlenika koji nisu imali pojma da rade na najobičnijoj prevari. Farkas je po dolasku čak pokušao nešto i napraviti, bar neki privid stvarne kartice, iako se i to sve svodilo na medijski pristup, a ne na stvarni posao. Pa je tako angažirao boksača Floyda Mayweathera da promovira Centra Tech karticu kao nešto super. Platili su ga za to 200 tisuća dolara plus još 800 tisuća na kartici kad proradi. Nije se obogatio ni poznati boksač, još je na kraju morao platiti kaznu.
Jasno je da je kroz vrijeme počelo sumnjati na ovu rabotu, ključan je bio NY Times koji se zainteresirao, počele su padati lagano fasade ove prevare, a onda im je uletio nevjerojatan posao. Dosta mutan korejski fond se zainteresirao za njih te je ponudio ulaganje i širenje na azijsko tržište. To im je kupilo još nekoliko tjedana poslovanja prije nego su im došli burzovni regulator SEC i FBI na vrata ureda.
Tri su stvari bile krajnje bizarne u dotadašnjem dijelu filma, odnosno poslovanja prevare. Prvo je da kod izrade stranice koja im je bila osnova varanja uopće nisu potrudili. Pronašli su singapursku stranicu koja je već bila, zaista, stvorila sličnu karticu, te su onda samo promijenili ime u Centra Tech i stavili nove fotografije.
Druga je stvar da nitko od prevaranata nije imao nikakvog softverskog znanja, pa su za sve što im je trebalo za uvezati bankovni račun sa stranicom i uopće omogućiti zaradu outsourcali dvojici makedonskih programera. Koji su čitavo vrijeme radili onda za njih, da bi na kraju i oni izvisili jer im se deset mjeseci rada nije platilo.
Treća bizarnost je trenutak kad se Visa prvi put javila, shvativši uopće da se njihovo ime koristi bez odobrenja te zatražili micanje imena prijeteći pravnim posljedicama. Trojac prevaranata je na internetu pronašao odvjetnički ured u Georgiji koji se specijalizirao za pravo kriptovaluta. Koji im je onda savjetovao samo da skinu natpis Visa i nastave s poslom. Na kraju je ispalo da taj ured ne postoji i da su prevaranti bili prevareni. Radilo se o mladom fakultetliji iz Georgije koji je tako varao ljude, a koji je uz sve to bio organizator Mladih za Trumpa u svom gradu.
Tu je bio trenutak kad se čovjek zapita je li to neka zajebancija, igrani film u formi dokumentarca koji Netflix dobro prezentira, previše je ovo bilo s prevarom u prevari i s Trumpom. Pa se onda treba zastati s gledanjem i proguglati. I vidjeti da koliko god stvari bile bizarne da su se stvarno dogodile.
Druga balkanoidna stvar u čitavom ovom slučaju nastupila je nakon što se FBI uključio u priču i kad su se podigle optužnice. Za to pojmiti treba dodatno napisati nešto o Rayu Trapaniju, koji se najviše pojavljuje u filmu. Radi se o osobi koja otvoreno priča kako je od mladosti htio biti kriminalac i koji govori i o drugim svojim kaznenim rabotama. Ne treba biti psihijatar da se shvati kako se radi o sociopatu bez truna empatije i uopće shvaćanja ljudskih i društvenih normi. Njemu je samo novac i lagodan život u mislima.
Dva puta je Trapani uhićivan, prije Centra Techa je pao kao adolescent koji je dilao oksikodon. Već je tada prošao lišo, jer je jednostavno cinkao sve svoje suradnike u poslu s lažnim ljekarskim receptima. A onda je i na ovoj multimilijunskoj prevari postupio jednako, dao je FBI-u sve što su htjeli, teretio je i Sharmu i Farkasa, i na kraju je osuđen na kaznu zatvora koji je proveo u pritvoru nakon uhićenja te s nanognicom u kućnom pritvoru. Krajnje podsjeća na neke hrvatske slučajeve kad je pravosuđe u pitanju.
Ostalo je u filmu i visjeti da je Trapani i nešto više nego se na prvu može vidjeti. Između redaka se spominjala veza njegovog djeda s mafijom, neki poslovni potezi također su ukazivali na mogućnost da je mladi sociopat zapravo imao dobro zaleđe u kriminalnim vodama. Na kraju je malo nakon presude koja ga je ostavila na slobodi kupio i kuću, iako formalno nema zarade. Dojam dublje priče ostavlja i činjenica da s izuzetkom NY Timesa niti jedan veći medij nije pisao o ovome, čak niti nakon što se sve razotkrilo. Čak se ni na američkoj Wikipediji, na kojoj se stvarno sve može naći, nema spomena ove priče.
Uglavnom, nešto za pogledati. Kako bi čovjek vidio dokle ide ljudska naivnost, ali i spremnost da se prevari svakog samo da bi se imalo lagodan život. Kao i dokaz da pravni sustavi nisu nužno i pravedni sustavi.
