Search
Close this search box.
Vrijeme by DHMZ:
SPLIT 13.3℃ | jugo 5.7 m/s
1. ožujka 2024. 21:04
Marko Stričević  

Marko Stričević: Opozicija u Rusiji završi ili u zatvoru ili izvan zemlje ili pod zemljom

PODIJELI

Novinar i erudit Marko Stričević proveo je nekoliko godina u Rusiji, odakle je bio i dopisnik za više hrvatskih medija. Jedan je od najboljih sugovornika kad su ruske teme u pitanju, ne samo da je osobno svjedočio brojnim bitnim događajima već konstantno prati zbivanja u tom dijelu svijeta sad već 20-tak godina. Može dubinski pojasniti kako je došlo do toga da su Rusi krenuli u najveći europski rat nakon Drugog svjetskog rata.


Kako je došlo do toga da prosječan Rus ovu agresiju na Ukrajinu prihvaća kao nešto pozitivno?

Mislim da se uopće ne može odrediti što točno „prosječan Rus“ misli jer, kao što reče jedan od istaknutijih ruskih intelektualaca Viktor Šenderovič, „svaka sociologija nestaje kad se u društvu uspostavi totalitarni model”. Kad se ljudi boje davati odgovore na pitanja, kad misle da zbog toga mogu imati konkretnih problema, ostati bez posla ili čak završiti i u zatvoru, kad imaš agencije koje ne smiju objavljivati istraživanja koja ne idu u korist režimu, kad nemaš medija koji bi takve rezultate mogli tematizirati, onda ne možemo govoriti o sociologiji društva i što prosječan Rus misli. Treba znati, deseci milijuna Rusa u Ukrajini imaju rodbinu, imaju prijatelje, i ljudi s kojima ja razgovaram – a nisam se tamo družio samo s osobama nazovimo to liberalnih razmišljanja – u devedeset posto slučajeva protive se ovom ratu. Doduše, neki su već napustili Rusiju – kako posljednjih godina, tako i nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači.


Dakle, ima protivljenja bar u ovim privatnim kontaktima?

Jest, u privatnim, ali ima i onih koji recimo na Facebook, koji je generalno zabranjen (ruske su ga vlasti blokirale), stave na profilnu sliku goluba s grančicom masline. Istovremeno kad se ljude koji prosvjeduju s transparetnom „Ja sam za mir” uhićuje. Dakle, i za razne vidove iskazivanja građanske pozicije, a pogotovo bunta na Facebooku, možeš dobiti administrativnu kaznu, neki rok u zatvoru, ali i niz drugih represija, recimo gubitak posla. Za građane koji nisu javne osobe, a svoju poziciju o ratu iznesu na takav način, mislim da je to jako riskantno. Govorimo o državi u kojoj za post ili repost ili tweet ili retweet može na vrata zakucati policija. To nije izvjesno, nikad ne znaš kad će zakucati ako nešto radiš, ali baš ta neizvjesnost razvija klimu straha. Stvara se osjećaj da je bolje u to se ne pačati, jer nikad ne znaš što ti se može dogoditi. Bilo je izvještaja kako su ljudima u podzemnoj željeznici na početku rata prilazili policijaci i na mobitelima im provjeravali što pišu na Telegramu, koje kanale prate… Ne znam zašto je to, vjerojatno razvijanje terora.


A taj teror onda razvija i autocenzuru kod ljudi…

Tako je. Oni nemaju neki sistem koji bi sad njih tjerao da nešto rade, urednik europskog ogranka Novaje Gazete, svježi emigrant Kirill Martinov kaže da se još uvijek ne može govoriti o u potpunosti totalitarnom režimu koji bi tjerao ljude da se učlanjuju u nekakve sekcije, (borbene družine, „šturmovie brigady“) omladinske organizacije ili samo jednu partiju, da ih se ne tjera da prijavljuju državne neprijatelje. A s druge strane opet se u školama zahtijeva ne samo od učenika da izražavaju oduševljenje „specijalnom vojnom operacijom” i ruskim herojima nego se to traži i od učitelja.

Upotrebljavaš riječ „režim”; dakle, za tebe je Putinova Rusija jedan klasični diktatorski režim?

Sad, pitanje je koliko je klasičan. Bez ikakve je sumnje diktatura, koja se sve do ovog rata trudila prikazivati kao nekakva ustavna demokracija, ali je zapravo u svim ključnim temeljima koji bi trebali činiti demokraciju najobičnija simulacija. Dakle, ima parlament u kojem su stranke koje se realno ne natječu za vlast već dvadesetak godina. Taj proces traje od Putinova dolaska na vlast do danas i jako se ubrzalo nakon nultnih godina. Nultih je to još bilo nešto između, imalo je elemenata, hajdemo to tako nazvati, otvorenog društva, no od 2012., odnosno od trećeg mandata Putina, nakon što je ponovno došao poslije Medvedeva, radi se o tipičnoj diktaturi. U njoj se ne puštaju u politički život stranke koje nisu pod kontrolom Kremlja i Rusija zbog toga nema liberalnu opciju u predstavničkim tijelima. Kao što nema niti bilo kakvu lijevu opciju, oni koji ovako izdaleka rusku Komunističku partiju smatraju nekakvom ljevicom podsjećaju me na srednjovjekovne europske dužnosnike koji su, čuvši za Mongole, vjerovali da je riječ o potomcima zaboravljenog Aleksandrovog kršćanskog roda koji dolazi spasiti Europu od islamske prijetnje.
Ako u Rusiji kažeš „opozicija“, u privatnom ili javnom prostoru, nitko ne pomisli na KP, niti na druge dvije formalno oporbene stranke u Dumi. Podrazumijeva se da misliš na stranke i pokrete koji nemaju pristup institucijama i politički djeluju na ulici i internetu. I nemoguće je da se dogodi nešto poput Možemo kod nas, da se pojavi zapravo građanska inicijativa koja uđe u lokalno predstavničko tijelo, potom izađe i na državnoj razini, a u drugom mandatu osvoji glavni grad. Nešto tako u Rusiji jednostavno je nemoguće. Iako bi jedan veliki broj ljudi svakako birao liberalne opcije kada bi mogao, ne možemo sad govoriti je li to 10, 20 ili 30 posto jer nikakvih vjerodostojnih statistika nema. Ali takva opcija jednostavno se ne može pojaviti, oni koji pokažu takvu nakanu završavaju ili u zatvoru ili izvan zemlje ili pod zemljom.


Sad kad spominješ sve to, možemo reći kako je zapadna civilizacija zatvarala oči pred Putinovim marifetlucima prvih desetak godina, pa čak i ruska oporba nije bila izraženo protuputinovska…

Tamo do 2008. godine bio je to period u kojem je Rusija doživljavala stabilizacijski proces, u kojem ih je pratio snažan gospodarski rast, životni standard, istovremeno kritike koje su stizale dolazile su iz dijela Zapada, a tadašnja ruska oporba nije pokazivala da može okupiti veći broj ljudi iza svojih ideja. Vanjske okolnosti bile su takve da je Amerika razvalila Afganistan i Irak, a da je ruska vlast mogla i jeste govorila: „Naziva nas se agresivnima, a mi od Afganistanskog rata nismo izašli sa svojom vojskom izvan granica Rusije.” Na toj su priči mogli jahati sve do 2008. godine i napada na Gruziju. A to je već bilo pod formalnom vlasti Medvedeva, pa su neki „kremljolozi” smatrali da se politički sustav u Rusiji razvija kao bipolarni, kao u Americi, s jednim liberalnijim i jednim konzervativnijim pokretom. Čak se hvalilo Putina da nije podredio ustav sebi kao drugi postsovjetski satrapi po azijskim državama i da je odlučio sići s vlasti nakon dvaju mandata. On je predložio svog nasljednika, narod ga je podržao, nije se toliko zamaralo time kakvi su ti izbori bili, koliko je tu bilo nepravilnosti i pritisaka, koliko su realni oponenti bili izbijeni iz tog procesa. Ali Putin je one koji su mu željeli vjerovati, među kojima sam donekle tada bio i ja mogao impresionirati time što nije pošao putevima Nazarbajeva i Lukašenka i mijenjao ustav, što će ipak učiniti desetljeće kasnije. Liberalnom dijelu Rusije u potpunosti je postalo jasno što se događa u onom trenutku kad je postalo evidentno da se Putin vraća po treći mandat.
Održavao se u to doba, mislim, prvi meč u Moskvi Fjodora Emelianenka, bio sam u dvorani kad je Putin nakon Fjodorove pobjede izašao na pozornicu da on održi govor čak i prije borca koji je pobjedio. I onda je dvorana u kojoj zasigurno nisu većinski bili ljevičari ili liberali eksplodirala od zvižduka. Jedna dvorana usred Moskve prepuna ljubitelja borilačkih sportova izviždala je Putina do te razine da nisam mogao vjerovati. To se u kasnijim televizijskim izvještajima tonski smanjilo, ali bio sam uživo, u jednom se trenutku činilo kako će Putin pobjeći od tolikog zviždanja. Ali, opet, to je bila Moskva…


Što to znači da je to bila Moskva?

U Moskvi je na lokalnim izborima 2013. godine Navaljni dobio gotovo 30 posto glasova. Dakle, uz sve pritiske, uz sav izborni inženjering, uz makinacije on je ipak uspio dobiti gotovo trećinu glasova. Na kraju su to bili posljednji izbori na kojima su mu dali da bude kandidat, a njegova je antikorupcijska aktivistička organizacija proglašena ekstremističkom.
U Rusiji je ta razlika između velikih gradova i provincije, kad je politika u pitanju, čak i snažnije izražena nego u drugim državama, primjerice i kod nas. Ako gledamo po nekom zapadnoeuropskom sustavu vrijednosti, Moskva je vjerojatno najtolerantniji grad u Rusiji, uz Soči, Skt. Peterburg i još par mjesta. Soči jest u potpunosti kontroliran od putinista, ali postoji ta već tradicionalna međuetnička i međukonfesionalna tolerancija u tom gradu. Moskva je pak taj jedan paradoks Rusije. Najveća su kopnena država, a u isto su vrijeme i među najcentraliziranijima. Generalna je predodžba da čovjek u Rusiji, ako želi nešto napraviti sa svojim životom, mora otići u Moskvu.


Pa kakav je onda odnos ostalih stanovnika prema Moskvi?

U Moskvu se slijeva ogromna količina ljudi i novca i zbog toga se u ostatku Rusije razvija mržnja prema Moskvi. Nedavno je zanimljivu stvar rekao sociolog Grigorij Judin kad je komentirao pljačke koje su se događale po kijevskim predgrađima, kad su ruski vojnici krali sve što su stigli u mjestima koja osvoje. Većina tih ljudi regrutirana je iz siromašnih provincija – pazite, prema službenim podacima u Rusiji više od 30 milijuna ljudi još uvijek vrši nuždu u razne varijante poljskih WC-a, neprikopčanih na kanalizacije, često bez toaletne školjke. Judin smatra da su ti ljudi koji su nezadovoljni svojim materijalnim statusom onda krenuli haračiti po kijevskim predgrađima, koja su za njih bogati krajevi. To je još pojačalo mržnju i bijes s kojima su provodili pljačku i uništavanje. To me podsjetilo na jedan dokumentarac o Drugom svjetskom ratu, u kojem je jedan od boraca Crvene armije govorio da, kad su došli u Njemačku, nakon godina borbe i preživljavanja, kad su onda vidjeli da Nijemci i dalje imaju bolji životni standard, onda su s još većim bijesom gazili i uništavali. Judin tu kaže jednu zanimljivu stvar: ta mržnja koju osjećaju ruski ročnici iz depriviranih krajeva postoji i prema Moskvi, samo ne postoji sustav koji će ih pokrenuti prema Moskvi.

Dobro, kako Moskva stoji s odnosom prema ratu?

Znaš, sve one insignije, ono slovo „Z”, javno podupiranje… Ljudi iz Moskve govore mi kako je to zapravo rijetkost, a puno je češća pojava u provinciji, manjim gradovima. Neki od mojih sugovornika imaju dojam da režim sada želi reći građanima: „Pustite to u Ukrajini, to je nešto što se događa tamo negdje sa strane, živite normalno, sve je pod kontrolom, imamo tu specijalnu vojnu operaciju, ide dobro, nemojte se brinuti.”

Da, pratim neke ruske kanale na Youtubeu, koliko uspjevam vidjeti, narativ je: „Eto, morali smo poslati nešto naših ljudi u Ukrajinu da pobije neke tamo naciste, ali ovdje je sve OK, živimo normalno…”

Da, da, sve je super, samo su Amerika i Zapad protiv nas, kao i toliko puta u prošlosti, ponovno na nas ide nekakav nacizam… Rekao je Viktor Šenderovič da mnogi ljudi ne podržavaju ruski napad i bombardiranje milijunskih gradova, oni podržavaju „oslobađanje Ukrajine od nacista“, „zaustavljanje genocida“. Postoji jedan ogroman broj ljudi koji zbog raznih razloga nije razvio kritički aparat u glavi da s razumijevanjem pogleda svu tu propagandu koja im se servira. Razvijaju se generacije i generacije Rusa koje se uče kako je neslaganje s vlasti zapravo neslaganje s državom, a neslaganje s državom i vlašću onda je izdaja. Da je nešto duboko nemoralno s čovjekom ako se suprotstavlja vlasti.


To što ti sad pričaš gotovo je pa točna definicija fašizma iz politoloških udžbenika…

Mnogi kažu da od deset karakteristika fašizma današnja Rusija ima vjerojatno svih deset karakteristika. A način na koji se govori o Ukrajincima najkasnije od 2014. godine u centralnim državnim medijima meni već osam godina izaziva isključivo asocijacije na Goebbelsa. Ta tehnologija propagande ima i domaćih izvora znanja još iz staljinizma, ta potraga za državnim neprijateljima i petom kolonom, proglašavanje ljudi stranim agentima, to vuče korijenje iz već viđenog. Ali način na koji se govori o Ukrajincima, „naši dečki u Mariupolju oslobađaju grad od one nečisti”, metode dehumanizacije Ukrajinaca, kako ih se predstavlja kao izmišljotinu poljsko-litavske ujdurme iz srednjeg vijeka, to je Goebbels.
Sjećam se, 2014. je godina, Janukovič je još bio na vlasti, ja sam bio u Sočiju, događa se nešto na prosvjedima u Ukrajini, mi još ne znamo što se događa, a na prvom programu ruske televizije emisija ekvivalent Otvorenog ljudima objašnjava što će se dogoditi. Dakle, na jednoj su strani fašisti, banderovci i nacisti, a na drugoj smo strani mi, antifašisti koji su pobjedili Hitlera u Drugom svjetskom ratu. Sav taj državni udar što se pokušava izvesti ima za cilj da isprovocira reakciju Rusije, istok Ukrajine mora se organizirati i oduprijeti nacistima. Dakle, oni su bez problema većinu ukrajinskih građana prozvali nacistima.
Riječ nacisti inače je jedan demon u ruskom imaginariju, babaroga, mobilizacijski simbol koji poziva na borbu i na žrtvu. I „nacist“ je dehumaniziran, nije nikakav zločin ubiti. Već su u toj emisiji u zimu 2014., prije aneksije Krima, počeli pripremati narod na sve zločine koje će režim raditi u njegovo ime i onda su nastavili s time osam godina.

I to je pripremilo ljude na ova zbivanja od ove godine?

Ljudima u Rusiji jedan je od glavnih ideala ta njihova pobjeda nad nacizmom prije osamdesetak godina. Ta velika pobjeda nad ultimativnim zlom, u kojoj je njihova zemlja i civilizacija odigrala ključnu ulogu. Kod njih je jako popularno bilo razmišljanje „kod nas ne može biti nacizma i fašizma, mi smo to pobijedili”, to se i na televizijama forsiralo. Dok su u isto to vrijeme po ulicama Moskve, Sankt Peterburga, Voronježa i drugih gradova deseci, ako ne i stotine ljudi ginuli pretučeni od bandi skinheada ukrašenih kukastim križevima. Imao sam cimericu iz Jakutije koja nije htjela mrdnuti iz centra grada zbog straha, jer su njezine prijatelje gotovo nasmrt prebili, a djeda su joj tamo 40-tih dovukli iz Jakutije da brani tu Rusiju.


Dakle, ta profašistička djelovanja postojala su i prije u ruskom društvu?


Šovinizam i svi ti derivati fašizma zapravo oduvijek postoje u ruskom društvu. U posljednjih desetak godina sve koji bi se javno pobunili protiv toga na neki se način micalo iz javnosti, difamiralo ih se. Još je najjednostavnije bilo progoniti ih sudski jer kako je parlament simulacija demokracije tako je i sud simulacija. On nije tu da provodi pravdu i pravo, nego da bude produžena ruka države.

Foto: Screenshot HRT

Kakva su tvoje predviđanja za dalje, za budućnost?

Ono čega je mene strah jest mogućnost da ovo nije samo jedna vojna intervencija, nego da se razvije taj osjećaj kako je Rusija bila najjača dok je bila imperij, dok joj je kao neprijatelj stajala Amerika, kad su svijet podijelili na svoje zone i kad je ruska čizma bila ne na granicama Sovjetskog Saveza, već i na čitavoj Istočnoj Europi. Nedavno sam prošao kroz Poljsku, Litvu i Latviju i imaš dojam da je to jedna zemlja kad bi gledao samo istaknute zastave, da je to Ukrajina, čak i po jeziku, zbog ukrajinskih izbjeglica i ruskih emigranata; pri čemu i među Ukrajincima u privatnom govoru dominira ruski; milijuni ljudi koji govore ruski, u bijegu od moskovske vlasti. Imaš i države koje su stoljećima bile za neutralnost, a sad bježe u okvire NATO-a. Ne može se onda kazati da je mogućnost da Rusija nastavi i nakon Ukrajine moja paranoja, očigledno brojne države s različitim sustavima i tradicijama misle da to nije zapadna propaganda, kako iz Rusije znaju govoriti.

Pa, može se kazati, nije pretjerano, Poljska se sprema za mogući rat…

Po meni to i jest strašno, pratio sam to, doduše više u Ukrajini nego u Poljskoj, najradikalniji nacionalisti, najradikalniji povijesni revizionisti skloni veličanju fašističkih jedinica, zastupnici ultrakonzervativnih ideja, oni su tvrdili da je Rusija prijetnja kakvom se na kraju i pokazala. Oni su od početka bili u pravu. Na neki način to je strašno.


Dobro, u Ukrajini imamo i taj neobičan primjer bojne Azov, koja je nesumnjivo imala profašističke elemente kod svog osnivanja, da bi na kraju ispala jedinica koja je u Mariupolju najdulje zadržavala napredak fašističkog agresora.

To je ono što je ruski publicist, novinar i oporbenjak Aleksandar Njevzorov kazao, a ja to prihvaćam, nekako držim bliskim to razmišljanje, postoji u ljudskom odrastanju ta jedna razina , razdoblje u kojem će se neki ljudi oduševiti i ukrasiti tijelo nekakvom nacističkom, sotonističkom ili sličnom simbolikom, ali pitanje je u kojoj je mjeri to realna namjera da se čini zločine protiv čovječnosti, a u kojoj folklor, bunt, rezultat zabluda i „alternativnih činjenica“ o svijetu i događanjima u sve davnijoj i sve teže shvatljivoj prošlosti. Mi tu kod nas imamo nagrađivanog autora koji analizira u kolumni zašto Zelenski u nekim situacijama ima zelenu, a u drugima crnu majicu, u ovom kontekstu o kojem pričamo. To smatram retardiranim. Najsnažnije mi zvoni misao Njevzorova, čovjeka koji je prošao sedam ratova, da je u ovakvoj situaciji o kojoj govorimo ponajprije važno truditi se gledati tko što radi. Dakle, ne koji simbol koristi, na koju se tradiciju poziva u govoru, nego – što radi. Tko iznosi ljude iz ruševina bolnica i kazališta, a tko ih bombardira. I još tvrdi da to ne čini. I uz sve dehumanizira te žrtve i govori da ih oslobađa.

I za kraj, u jednom našem razgovoru pričao si mi o tom nomadskom genu koji mnogo utječe na ruski narod. Možeš li to pojasniti?

U Rusiji su se stoljećima sudarala dva principa kulture – nomadska, koja je na zapadu Europe praktički nepoznata, i sjedilačka. Nomadska je ratnička, temeljila se na pokoravanju i pljački sjedilačkih zajednica, bila je to njena suština i norma u srednjovjekovnoj stepi – znak vitalnosti. Njezini su najpoznatiji predstavnici Džingis-kan, Batu-kan, Tamerlan (Timur Lenk), vladari koji su uspijevali staviti pod kontrolu goleme dijelove te famozne Euroazije. Pritom su bili poznati po neobuzdanoj okrutnosti, nasilju uzdignutom do razine svetinje, Božje volje. Srednjovjekovna Rusija provela je tri stoljeća pod mongolotatarskim jarmom; do vremena kad ga je zbacila, dogodilo se srastanje njezinih elita s azijskim hordama. Brojni ruski intelektualci ističu da se oslobađanjem i rastom Rusije na istok „kanov šator” preselio iz stepe u moskovski Kremlj i da do danas tamo vladaju suvremene varijante „velikog kana”. Najstrašnija njegova inkarnacija bio je Staljin. Brojni ruski intelektualci ističu da se taj stepski politički gen, koji je bio aktivan ispod svih vladajućih ideologija – pa i onih progresivnih – temelji na strahovitoj svireposti i teroru nad stanovništvom vlastite zemlje, kao i susjednih. Neki taj gen povezuju i s metodama raseljavanja i protjerivanja čitavih etničkih grupa u povijesti, koja su se odvijala po gotovo pa nomadskim, srednjovjekovnim shvaćanjima života i ljudskih prava.

PODIJELI

Vezane vijesti

Search

Follow Us

Split

13.3℃

SE 5.7m/s

76%

1008.8hPA
  Vrijeme oko 22h:
12℃
Sub
11℃
Ned
13℃
Pon
10℃
Uto
11℃
Sri
  Vrijeme by DHMZ

Posljednje objavljeno