„Kad u vojsku pođeš, ljubit ću te ja…“ uskoro bi se moglo zapivat u kući Ante Bačića Baće, bivšeg predsjednika mladeži HDZ-a za kojeg je nedavno objavljeno da upisuje ratnu školu. Poć će tako naš Baćo ka i brojni prije njega na študije u Zagreb, na Vojno učilište, da bi se naučija kako nas zaštitit u slučaju da rata bude. Kad san to pročitala, odma mi je pa kamen sa srca, već neko vrime jednin okon bacan pogled na Ukrajinu i ovaj toplo-hladni rat Zapada sa Rusijon. Sad mogu napokon mirna ić leć navečer sa saznanjen da (bivša) mladež HDZ-a stoji na braniku Hrvatske.
I dosad su stajali na ton braniku, zdušno su se borili protiv raznih četnika, jugoslavena, komunista i Srba među našin redovima, pravo ih je bilo lipo vidit kako daju sve od sebe da sačuvaju sigurnost nas bogobojaznih Hrvata od vanjskih i unutarnjih neprijatelja. Ako vas ta retorika podsjeća na neka prošla vremena kad smo s drugin južnin Slavenima dijelili državu, to je isključivo vaš problem, niko vas ne tira da talasate. A ako se ta mladež kasnije nagradila kakovin namještenjen, zaposlenjen, dobivanjen para na nekon natječaju, to je i red, ta nećemo propustit nagradit trud i zalaganje. Mi smo ipak – zna se – društvo znanja.
Puno mi je draga ta mladež. Ne samo HDZ-ova, mladi su prepoznali potencijal i ostalih stranaka, pa se stali organizirat za budući boljitak pod pokroviteljstvon i ostalih političkih opcija. Čiji boljitak, možda se pitate. E pa ovisi koga pitate. Zločesti jezici bi rekli „vlastiti“, ali, bože moj, gadni su taj hrvatska jal i zavist. Ko in je kriv šta su oni sa svojih 18, 19, 20 ganjali cure i momke, izlazili vanka, ispijali piće po zidićima, volontirali, fokusirali se na polaganje ispita… Uzalud van trud, svirači, umisto da ste puvali u trubu u ritmu domoljuba, vi ste pušili trubu i posljedično – popušili. I sad van nije ništa drugo preostalo nego da sami tražite vezu za zaposlenje ili prvi let za Irsku.
Sićan se kako bi u prošlon životu, dok san tražila svoj izbor fakulteta, često nabasala na puste elaborate u kojima se objašnjavaju brojne mogućnosti zaposlenja nakon završetka tog studija. Štivo je to koje je primjerenije objavit u knjizi viceva, nego na stranicama sveučilišta. Prosto me oduševljava taj optimizam iako su vjerojatno i sami autori svjesni nebuloza koje pišu i da je teorija jedno, a praksa drugo. Mogu samo zamislit kakvog zaposlenika na fakultetu koji stavlja taj tekst na internet i pokušava doć do zraka od smija.
Nije onda ni čudo šta mladi odlaze i da ne odlaze samo zbog posla. Odlaze i jer in se više ne da živit u ovoj kaljuži di caruje nepravda. Ne da in se živit u državi za podobne, sa krivosuđen i nesigurnosti i nepovjerenjen, di vlast pije, a narod plaća. Di, ako ćeš bit mlad, ali ne i mladež, teško da te čeka svitla budućnost. Odlaze doktori, medicinske sestre, odlaze profesori, odlaze stolari i njegovateljice, odlaze pojedinci i odlaze cile familije. Svoje znanje i usluge ponudit će drugon društvu, stavit će se na raspolaganje drugon društvu, drugo će društvo od njih prosperirat. Ono koje ih zna cijenit, koje zna valorizirat njihov rad i koje in se masnin brkon od ukradene spize neće smijat u facu dok in vriđa inteligenciju pričon o jugoslavenima, komunistima, vanjskin i unutarnjin neprijateljima.
Nedavno su tako izašli konačni rezultati popisa stanovništva. Ima nas malo više od 3,8 milijuna; u odnosu na 2011. izgubili smo oko pola milijuna ljudi. Dio je umra, nažalost je preveliki dio jednostavno otiša. Ajd, bar će nas Baći bit lakše zaštitit.
Alisa u Zemlji Čudesa
