Dan 26. listopada 1944. godine označio je važnu političku i vojnu pobjedu za Split, jer je to dan kada grad biva konačno oslobođen i pripojen Hrvatskoj. Riva je bila prepuna ljudi koji su s oduševljenjem, unatoč kiši, došli pozdraviti pripadnike 8. dalmatinskog korpusa. Posebno izdanje Slobodne Dalmacije, donijelo je samo jedan naslov: „Oslobođen je Split, ponos hrvatske Dalmacije“.
Nažalost, svjesni smo toga da će se pod ovim kratkim tekstom javiti komentari koji će osporavati činjenice navedene u prvom pasusu, a nas proglasiti “antifama” i Jugonostalgičarima, ali tako to valjda biva s činjenicama. Da napišemo kako je zemlja okrugla, ili da cjepiva spašavaju ljude već bi se javio netko i to povezao na neki način s onom besmislenom raspravom o ustašama i partizanima, zanemarujući činjenice.
Gradska vlast i predstavnici antifašističkih udruga će danas položiti vijence, past će i poneki prigodni govor, glazba će čak i zasvirati neku davno zaboravljenu melodiju.
A onda ćemo se vratiti u stvarnost, u kojem Split zaboravlja možda i najsvjetliju epizodu svoje povijesti – period kad je gotovo trećina njegovih građana aktivno sudjelovala u borbi protiv fašizma, a praktično svi, uz samo par desetaka iznimaka tu borbu aktivno podržavali.
A njihovi potomci se toga danas, iz dnevno političkih i konformističkih razloga – srame.
