Ne, neće biti ovo svečarski tekst za najjaču udrugu u državi do pojave one druge za koju su i neki uobičajeni sumnjivci iz samog MoSt-a jednako krivi.
Znam da bi oni najradije preskočili sve te čestitke, svečanosti i rukoljube koji idu uz ovakve obljetnice, pa umjesto čestitke – malo o nečemu što me tišti, a kako su oni udruga koja pomaže mladima, možda mi i pomognu, s obzirom na to da sam još u formativnim godinama, jer prekjučer sam ušao u pedesetu, a to je za većinu muškaraca zapravo kritično tinejdžersko doba.
Čitam već drugi dan o neredima u Dublinu, duboko rasnim neredima u Irskoj, zemlji kojom sam fasciniran još od stvarnih tinejdžerskih godina, od kad sam pročitao “Trojstvo” Leona Urisa, a nakon toga pročitao, pogledao i poslušao valjda sve što mi je došlo pod ruku na temu irske borbe za nezavisnost.
I pogađa me to nekako baš na osobnoj razini, jer Irska i njena borba za nezavisnost je bila slična svim drugima, a opet nekako drugačija, garnirana nevjerojatnom tolerancijom koju taj narod nekako prirodno baštini.
Ta tolerancija se već desetljećima ogleda i u odnosu prema imigrantima u tu zemlju koja je zasluženo postala zemlja blagostanja, a uvjetovana je onim što sam često čuo od samih Iraca kroz razgovore, koji su mi taj svoj tolerantni stav objašnjavali otprilike ovako – Nas Iraca ima u cijelom svijetu, na milijune, višestruko više nego u samoj Irskoj, oni su tamo imigranti i nikako ne bismo voljeli da se prema njima netko loše odnosi, pa nije red ni da se mi prema našim imigrantima odnosimo drugačije nego kako želimo da se drugi ponašaju prema nama.
I onda jučer čitam kako su nakon napada jednog bolesnika krenuli protuimigrantski neredi u Dublinu, u Irskoj.
I nagnalo me to na razmišljanje. Jasno je meni kako funkcioniraju mediji, kako funkcioniraju društvene mreže, jasno mi je kako se i odakle hrani mržnja, mržnja koja uvijek proizlazi isključivo iz straha, neznanja i slabosti. Ne nužno tim redom.
Ali da se u toj tolerantnoj Irskoj to događa, to me baš nagnalo na razmišljanje.
I razmišljao sam onda (tok misli je kao i emocije – zajeban) o svojim precima.
Preskočit ću ovdje onu notornu činjenicu, po kojoj su naši preci i oni Slaveni koji su krenuli tamo negdje s dalekog sjevera i oni Iliri koji su tko zna kad i tko zna odakle došli u ove krajeve. Naši su preci i svi oni koje su i jedni i drugi po svojem putu pokupili, ali ja to sve preskačem i idem baš na svoje direktne pretke, koji su uvjetovali to da sam ja na koncu sasvim slučajno Splićanin, Dalmatinac, Hrvat i Evropljanin.
Zašto slučajno? Pa zbog kompliciranih migracija koje su moji preci poduzimali. Evo, prvo dame – obitelj majke moje majke je svojedobno, početkom prošlog stoljeća emigrirala iz Slovenije u Hrvatsku. Odakle su došli u Sloveniju ne znam.
Obitelj oca moje majke se negdje prije otprilike 500 godina doselila u Novo Selo na otoku Braču iz – Bosne. Da dodamo malo migracija, moj djed je nakon onog rata s Brača otišao u Zagreb, a tamo upoznao tu mladu Slovenku i rodila se moja majka. Zagrepčanka, bitno za daljnji tijek ove emigrantske sage.
S očeve, muške strane, Antonijevići su se još tamo u trinaestom stoljeću nastanili u istom onom Novom Selu u kojem i oni bosanski Tomaši nešto kasnije, nakon što su pobjegli pred Turcima iz Poljica.
Obitelj moje none po očevoj strani je iz Bola na Braču, odakle su navodno došli sa Šolte ili Visa. A onda je ta moja nona svome mužu došla u to Novo Selo iz tog Bola, a vjerujte mi, teška je to bila migracija, doći iz Bola u Novo Selo se smatra težim pothvatom od odlaska iz Slovenije u Zagreb ili iz Bosne ili Poljica na Brač.
Moj otac je već s 15 godina otišao s Brača u Split, moja majka je rođena Zagrepčanka, pa su se sreli u mjestu svojih očeva jednog ljeta, a i ja sam se rodio u tom Zagrebu na koncu, ali onda je majka odlučila migrirati voljenom mužu u Split, jer on se nikako nije mogao odlučiti na put u suprotnom smjeru.
I tako sam ja na koncu sasvim slučajno – Splićanin. I nema pravih Splićana, jer osnovao ga je tip – iz Solina. I on je od nekud jebeno došao. I nema pravih Hrvata, svi smo mi odnekud došli i svi smo samo u jednom trenutku – odlučili da smo Hrvati.
I zamišljam kako mene na ovom svijetu ne bi bilo da se svi oni nisu selili, migrirali i da ih je netko tjerao odakle su došli i štajaznam šta sve ne.
Veća je migracija bila u trinaestom stoljeću preploviti Brački kanal nego danas otići iz Hrvatske u Irsku. Ili iz Nepala u Hrvatsku, kad smo već kod toga.
Onog trenutka kad počnem razmišljati o ljudima koji su odlučili doći tražiti blagostanje migracijom u Hrvatsku osjetim više osjećaja; od čak blagog ponosa, jer eto, nekome smo poželjna destinacija, do teške depresije, jer zamislite kako mora izgledati svijet koji je ekonomski više sjeban od našeg.
A ponekad se uhvatim i da razmišljam o svim tim ljudima kao skupu ljudi.
I onda se stresem, jer sjetim se lekcija koju sam dobivao od svojih predaka – sve redom migranata kako ste saznali već, sjetim se lekcija iz knjiga nekih Kundera, Remarquea i sličnih, ali sjetim se i nekih likova iz MoSt-a koji su mi ušli u život svojedobno.
Ljudi su uvijek pojedinci i svakome treba tako pristupati. Svaki čovjek je jedan mali svijet za sebe, i bez daljnjega ponekad neki od njih pojedinačno i zasluže prezir zbog svojih nekvalitetnih stavova ili postupaka.
Ali svatko na ovom svijetu zaslužuje šansu, svatko na ovom svijetu zaslužuje da mu se pristupa kao čovjeku, kao jednom jedinstvenom pojedincu, jedinki ako hoćete – svatko zaslužuje i pomoć kad mu zatreba, a posebno kad je došao tko zna od kuda i tko zna zbog čega.
Ponavljam, zamislite koliko im je teško kad im je ovo kod nas lakše.
I pristupite im kao ljudima, pomozite im ako možete. Jer ne bi ni vas bilo da je netko vašim precima pristupao drugačije.
A kad osjetite nelagodu ili mržnju, zastanite na trenutak. Ako osjećate mržnju, znači da se nečeg bojite. Ako se bojite, znači da nedovoljno znate o tome. A ako i dalje mrzite nakon što ste osvijestili da ne znate dovoljno i da vas je zapravo strah – onda ste samo slabići.
A na koncu, kao zadnja pomoć koju vam mogu ponuditi jest – javite se u MoSt. Oni liječe sve. Čistom ljubavlju. Već dvajspet godina. I ne pitaju odakle ste ni zašto ste. Samo pitaju kako vam mogu pomoći.
Šokantno skroz.
