Kad bih imao euro za svaki put kad sam pročitao tekst o huliganima iz Torcide i njihovim nepodopštinama, ili tekst o tome kako se Torcide svi boje u Splitu, bio bih u najmanju ruku dobrostojeći građanin koji ne bi imao problema s plaćanjem računa.
A eto, svatko malo se netko nabaci po toj grupi, bilo da je riječ o splitskim “novinarima” koji vole podržavati taj narativ, bilo da je riječ o nekom političaru koji želi malo medijske pozornosti, a o notornim komentatorima s društvenih mreža da ne pričamo.
Inače, riječ je o navijačkoj grupi koja neminovno radi nepodopštine, ni više ni manje od bilo koje usporedive u svijetu, ali se uglavnom (ne uvijek, ali ipak uglavnom) drži svoje ultras priče. Ovdje ne namjeravam problematizirati činjenicu da je Torcida za razliku od većine navijačkih grupa nešto puno više od same ultras grupe, pokušat ću se držati uglavnom tog dijela.
U isto doba, već desetljećima imamo samoprozvane “čuvare zagrebačke časti”, koje se zagrebački novinari, komentatori i političari boje, odgovorno tvrdim – deset puta više nego splitski ovih svojih sa sjevera Poljuda.
I postoji za to dobar razlog.
Naime, oni se ne drže baš ultras kodeksa, jer normalnom ultrasu bi bilo potpuno strano recimo pokušati napasti mene, čovjeka od pedeset godina koji nikad nije bio dio te supkulture. Ili nekog studenta koji veze nema s tim pokretom.
A u Zagrebu je to način života već više od tri desetljeća.
I mediji ne vrište o tome, to je rezervirano samo za premlaćivanja i napade po Splitu ili Zadru, koja se dogode svakih nekoliko godina, ali su zapravo ekscesi, dok se u Zagrebu radi o konstantnom i uglavnom dobro organiziranom sustavu.
Svakog vikenda poneki dalmatinski student biva premlaćen zbog svojeg naglaska, neovisno o tome igra li se kakva utakmica ili ne, ali prigodom svakog gostovanja Hajduka na sjeveru Hrvatske, a hvala Bogu i idejama Franje Tuđmana o makabizaciji hrvatskog nogometa – takvih ima u izobilju. I previše, rekli bi upućeniji.
I napadaju ti navodni ultrasi svakoga, neselektivno, čim im je iole sumnjiv.
A zagrebački novinari o tome ne pišu, jer duboko u sebi i oni bi radili isto samo da imaju prigodu. Neću napisati – muda, jer time bi ispalo da ovi koji se bave nasiljem taj par nosača važnih organa imaju, a uglavnom je riječ o kukavicama, jer samo kukavice napadaju slabije od sebe, a i onda obično to čine u čoporu, protiv brojno nadjačanog objekta na kojem demonstriraju svoj kukavičluk.
Jer mrze nas ti likovi za tipkovnicama jednako kao i ovi nazovi ultrasi a zapravo obični nasilnici.
Ja ni ovdje ni nikad nemam problem napisati – poštujem sve navijače, Torcidu obožavam. Svatko tko je spreman žrtvovati toliko vremena i pozornosti zbog ljubavi za svoj klub to zaslužuje. I nemam problem ni s bakljadama ni pogrdnim pjesmama, čak ni onim nad kojima se obični građanin, eutanazirane glave i pogonjen debilnim medijskim napisima zgraža jer su im nerazumljive i odvratne, nemam problem ni sa crtanjem monumentalnih murala ni šaranjem onih bezveznih.
Ali imam problem s nasiljem. Torcidinim i bilo kojim drugim. I sanjam dan kad će se svi navijači ovog svijeta odreći tog dijela rituala, jer smatram da je jedan život važniji od bilo kojeg kluba i bilo čije uobražene časti i slave.
A na čast je zagrebačkim novinarima i medijima njihov dvostruki standard – jedan za naše i jedan za njihove.
Onog dana kad jedna majka ne bude ujutro mogla nazvati svojeg sina jer ste vi šutjeli o svemu tome, njene suze će biti i na vašoj savjesti.
