Kroz koji dan bit će 103 godine od smrti Svetozara Borojevića, vjerojatno najvećeg vojskovođe i ratnog zapovjednika iz hrvatskih krajeva. Borojević, koji je dobio i titulu “od Bojne“, bio je jedini feldmaršal austrougarske vojske koji nije austrijskih korijena, a u povijesti će ostati poznat pod nadimkom “Lav sa Soče”.
Takvoj povjesnoj ličnosti na kraju je ove godine srušena i rodna kuća u selu Mečenčani na Baniji. Dva je rata preživjela, onaj veliki potres iz 2020. godine, ali ne i ljudske bagere. Niti jedna vlast do sada nije bila iskazala želju da od kuće napravi spomen lokaciju, zapravo se poprilično izbjegavalo uopće raspravljati s neke državne razine o Borojeviću. Lijeve vlasti nisu željele povezivanje s Austro-Ugarskom, koliko god Prvi svjetski rat bio u potpunosti drugačiji i nedefiniraniji po pitanju “krivih” i “pravih” u odnosu na Drugi svjetski rat. Desnim vlastima pak vjerojatno nije pasalo da je Borojević pravoslavac. Izjašnjavao se, naime, pravoslavnim Hrvatom.
I tako se došlo do situacije da se u Hrvatskoj njegova rodna kuća ruši bez ikakve namjere da se obilježi najveći i najbolji hrvatski ratni zapovjednik. Možda bi se s njime vojno mogli uspoređivati tek knezovi Domagoj i Branimir, no zapravo postoji premalo povjesnih tragova o njihovom stvarnom utjecaju ponajprije na neretvanske gusare, koji su tih godina harali Jadranom i bili strah i trepet Venecije i Bizanta. A i oni su svoj dio povjesnih zasluga dobili.
Dok Borojevića s druge strane mnogo više slave u Sloveniji, gdje je jedan dio ljudi ipak svjestan da je njegovo vođenje fronte na Soči zapravo utjecalo i na današnje granice susjedne države. Da Borojević i njegova vojska nisu izdržali 11 napada Talijana u dvije godine i da čak nisu u kontranapadu zauzeli dio teritorija Italije, zasigurno bi karta sjeverozapada Kraljevine SHS izgledala drukčije. Bolje za Talijane, lošije za Slovence. Kao da bi onda i granica 1945. izgledala drukčije, ne može se zaboraviti da su čak i u Drugom svjetskom ratu Talijani uspjeli izvesti fintu i na kraju se postaviti ako ne kao dio pobjedničke alijanse, a ono bar kao žrtve nacizma. Slovenci tako mnogo više respektiraju Borojevića, rade mu se spomenici i mnogo ga češće spominje.
A feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne na kraju je i skončao neželjen i nevoljen, gotovo pa ponižen, voli se tako povijest ismijati s ljudima. Nakon rata želio se vratiti u Hrvatsku, odnosno friško formiranu Kraljevinu SHS. Odbijen je, jer je bio visoki časnik austrijske vojske, a iako će trebati deset godina da se nova država pokaže u potpunosti srpskom hegemonijom, pravi vladari mu već tada nisu željeli oprostitit da je bio na drugoj strani. A ta druga strana ga nikad nije smatrala svojim, ipak je bio Slaven, a ne German, tako da nikavu mirovinu nije dobio u Austriji, gdje je onda nastavio živjeti u blizini Klagenfurta.
Bio je tako na kraju jedini bivši feldmaršal bez vojne mirovine. I ne samo to, nakon što je 1920. godine preminuo od posljedica moždanog udara, pokopan je u običan grob bez ikakvih vojnih počasti. Pola godine kasnije preživjeli članovi habsburške loze ipak kupuju grob u bečkim arkadama, te tamo na vječni počinak stavljaju svojeg pouzdanog feldmaršala. Tamo i danas leže ostaci najvećeg hrvatskog vojskovođe, Svetozara Borojevića od Bojne, pravoslavnog Hrvata koji je bio strah i trepet Talijana na Soči i kojem su u Hrvatskoj i rodnu kuću srušili.
