Tema Dinama je prošlog tjedna zaokupila više medijskog prostora od vladinih mjera za gospodarstvo, prepucavanja premijera s predsjednikom države ili određenih repova korupcijskih afera koje se na dnevnoj bazi pojavljuju u javnosti.
I prvoloptaški bi bilo reći da je to sve namjerno, kako bi se skrenulo pažnju s pravih tema, a stvar ne može biti dalje od istine. Tema načina upravljanja i korupcije u hrvatskom nogometu, koju mnogi komentatori guraju u sport i tako je odlučuju tretirati kao nevažnu temu, koja jest najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali ipak sporedna – je u svojoj biti prvorazredna tema za hrvatsko društvo i hrvatsku državu.
Naime još od vremena Jugoslavije kada su stadioni uz umjetničke manifestacije bili jedino mjesto gdje se van privatnih krugova moglo progovarati, pa čak i masovno o određenim stvarima koje nisu bile na partijskoj liniji – nogomet je u raljama i pod strogom kontrolom politike u ovoj zemlji.
Problem je što mnoge stvari s vremenom postaju mitovi, činjenice se iskrivljuju do apsurda, a sve uvijek s istim motivima i namjerama – da bi se zamaglilo pravo stanje stvari, da bi netko mogao uzimati lovu i da bi raja dobila svoja sitna zadovoljstva i da se ne bi slučajno dosjetila da je to sve korumpirana bagra koju treba rastjerati umjesto da im se kliče. I pritom smo upravo opisali hrvatsku politiku pišući u nogometu, zar ne?
Ali idemo redom o svemu onome što nas uvjeravaju, a dobar dio i uvjerili.
Prvi mit, onaj o navijačima koji su spontano tražili neke stvari još koncem postojanja Jugoslavije je poprilično nategnut. Dakle, iako su navijači po prirodi uvijek bili buntovni i kontra svakog sistema, njih je zanimalo samo da njihov klub bude najbolji i još ćešće – da njihova grupa bude najluđa i najjača.
A što se spontanosti tiče, onaj tko misli da su recimo Delije spontano došle na Maksimir onomad, a da su uz BBB na tribinama bile i sve druge navijačke grupe sasvim spontano, taj je tek naivan. A s time bi se mogla mjeriti jedino naivnost onih koji misle da su nešto ranije na Poljudu Torcida i BBB spontano napravili dva identična transparenta kojima iskazuju podršku HDZ-u pred prve demokratske izbore.
Ono ključno što se događalo iza rata, kad je počela prvo makabizacija, a onda posljedično i privatizacija kompletnog hrvatskog sporta je tek bilo obavijeno mitovima.
Pa smo tako dobili gopce, canjuge, novosele, bakoviće, kobeščake, markoviće, šukere a na koncu i mamiće i antoliće.
I stalno se o njima nešto kao pisalo, spominjalo se imena tih u načelu nevažnih likova kao personifikacije te makabizacije i nepravdi koje su pogađale sportove u Hrvata, a malo tko je spominjao osnovni problem.
A to je sustav.
Sustav svega u ovoj zemlji koji na svim poljima dopušta da ljudi koji nisu ni kapacitirani niti dovoljno pošteni da odlučuju o ogromnim resursima i sudbinama ljudi koji samo rade svoj posao i zapravo omogućuju tim tipovima da budu netko i nešto, a usput i da se na njihov račun i bogate.
Sad ide digresija koja zapravo objašnjava povod ovog članka. Prošlog tjedna, dok se događala ta povijesna skupština Dinama, na N1 televiziji, dakle jednoj nezavisnoj televiziji koja je uglavnom među najinformiranijima i koja je doista nezavisna je išla emisija uživo koja je pratila sve to skupa.
I u jednom trenutku su pokušali proširiti priču, pa uključili u program i dopisnika iz Njemačke, koji je pojašnjavao kako to funkcionira tamo, uz određene nepreciznosti je objasnio kako funkcionira famozni Regel 50+1, emitirao je i razgovor s predstavnikom jednog od klubova, a nakon toga je voditeljica upitala stručnog suradnika iz sportske redakcije onako naivno – je li tako nešto kod nas uopće moguće, da navijači kontroliraju klubove neovisno o vlasništvu?
A stručni suradnik je odgovorio otprilike da je to kod nas ipak nezamislivo jer Njemačka je daleko od nas i da će proći još puno vremena dok društvo kod nas za takve stvari bude spremno.
Tu sam se doista zamislio nad našim društvom, koje tako voli ignorirati činjenice i razvijati mitove.
Dakle čak niti činjenica da već deset i kusur godina jedan od dva najveća sportska subjekta u zemlji djeluje gotovo po identičnom modelu kakvo postoji u Njemačkoj ne mijenja narativ koji nam pokušavaju prodati čak i kad se, kao, bore za “demokratizaciju Dinama“.
I neću uopće sad ulaziti u to da su sad svi za demokratizaciju Dinama, a kad su samo određeni pojedinci proglašavali Dinamo nedemokratskim i korumpiranim – tada su nam objašnjavali kako smo kmečavci.
Dakle – to je bio povod za ovaj članak, a sad još malo o mitovima i činjenicama.
Mit da je Zdravko Mamić važan i da će njegovim odlaskom nešto biti drugačije je jednak onome kada se isto mislilo da će se stvar promijeniti kada ode Zlatko Canjuga. Ili Vlatko Marković. Ili Davor Šuker.
Sve te tipove izbacuje sustav hrvatske politike, hrvatskog društva i hrvatskog sporta. Sustav koji njeguje podobnost, uhljebništvo, korupciju i parazitiranje na tuđoj muci.
I zašto je Hajdukov model tako važan, a istodobno toliko opasan da ga čak i oni koji bi htjeli biti pošteni uporno ignoriraju ili proglašavaju neuspješnim?
Pa zato što je svojedobno, kad je tadašnji vladar grada i Hajduka Željko Kerum odlučio kapitulirati pred masom koja je tražila promjene i demokratizacju Hajduka pa pred njih stavio prazan papir i rekao – evo, vi napišite imena ljudi koji će voditi klub, ta ekipa napravila nešto potpuno revolucionarno.
Ti ljudi su rekli – ne, nećemo mi pisati imena na papir, mi ćemo promijeniti sustav i uspostaviti kontrolu koja će spriječiti da opet na površinu isplivaju lupeži i podobni.
I da, Hajdukovci su često birali neuspješne, baš kao i svi Hrvati, ali su uspostavili kontrolu nad njihovim djelovanjem tako da im ne pada na pamet krasti, što je revolucija u ovoj zemlji, jer Hrvati uglavnom biraju da ih vode tipovi koji kradu ne zato što im ne smeta da kradu, nego zato što im u načelu odgovara da kradu.
Sjetimo se pada Canjuge – Tuđmanovog gromobrana, što se dogodilo praktično odmah nakon? Dobili su Dinamovci, a posljedično i hrvatski nogomet – Zdravka Mamića – gromobran cijele hrvatske politike. Odlaskom Vlatka Markovića, legende hrvatskog nogometa koji je funkcionirao kao taoc onoga tko ga je doveo na vrh piramide, dobili smo Davora Šukera – drugu legendu hrvatskog nogometa koji je bio neovisan otprilike koliko i Bjelorusija.
Marijan Kustić, taj umiveni lik koji nam sad vodi hrvatski nogomet, koji ne da nije ni legenda nego s nogometom ima veze koliko Rade Šerbedžija s nuklearnom fizikom, čovjek je koji služi samo da se, baš kao njegov šef – smješka i pravi se kako je sve okej i da nema nikih problema.
A sustav opstaje, likovi koji uzimaju lovu već trideset i kusur godina, a mnogi i puno duže, još iz struktura tajnih službi u prošlom sustavu uvijek nađu nekoga koga isture da bude medijski gromobran ili dobro uhljebljena žrtva na oltaru demokratskih promjena koje nam periodično serviraju kako bi malo zadovoljili javnost.
Pa tako malo ide borba protiv Canjuge, malo protiv Mamića, malo protiv Sanadera, pa malo čak i protiv Antolića.
U međuvremenu i dalje sve ostaje isto, jer sustav tolerira samo podobne, a istodobno ignorira pokušaje stvarnih promjena proglašavajući ih neuspješnima. Jer raji je važno da imamo broncu, ne da imamo gdje i s kim igrati nogomet u kvartu.
Raji je važno da možemo s osobnom i bez zaustavljanja sve do Švedske, ali nije važno to što nemaju ni za kartu vlakom do drugog kraja zemlje. Ili što vlakom do drugog kraja zemlje treba otprilike koliko od Švedske do Austrije.
Kažu da je najveći uspjeh vraga kad uvjeri sve u to da ne postoji.
A kako je sve uvjerio da se zove mamić ili antolić, obavio je već pola posla u hrvatskom nogometu.
A ne zove se ni barišić, da ne bude zabune.
