Pisati o hrvatskom sportu je posebno teška zadaća, posebno u svjetlu činjenice da povijest tog fenomena uglavnom pišu sportski novinari, koji se kod nas nekako po definiciji ne bave previše uzrocima, posljedicama ili filozofijom, već uglavnom rezultatima, a shodno tome slavljenju ili kuđenju istih.
Jer sport je po definiciji – društvena pojava, ne samo natjecanje za trofeje. Evo što o tome kaže Hrvatska enciklopedija:
Sport ili šport – skupni pojam za tjelovježbene aktivnosti u kojima dominira natjecateljski duh; njegovanje tjelesnih svojstava i sposobnosti, njihovo provjeravanje i unaprjeđivanje putem igre, borbe i natjecanja. Šport je raširena i popularna društvena pojava, sastavni dio kulture suvremenoga društva.
Započeti ćemo ovu priču u Korčuli, tom biseru među gradovima, navodnom (ubit će me Korčulani zbog ovog) rodnom mjestu Marca Pola, ali i – važnom mjestu hrvatskog sporta, koje je svojedobno slavilo evropski trofej.
Korčula je, uz Dubrovnik i Split – najveći i najvažniji centar hrvatskog vaterpola, pa i šire.
Nastavit ćemo priču u Bjelovaru, mjesta kojeg je ovih dana spominjao međugorski bjegunac, koji je u tom gradu krenuo s privatizacijskim uspjesima, a koji je uz to što je poznat kao grad sira – grad koji je prije više od pedeset godina imao europskog prvaka u rukometu.
I Bjelovar je, uz Metković, Koprivnicu i Zagreb – centar hrvatskog rukometa. I šire.
Pobjednike europskih kupova u momčadskim sportovima imali su i Osijek, Split, Dubrovnik, Koprivnica, Metković, a naravno i Zagreb.
Iznenadili bi se, ali hrvatske ekipe i momčadi su u povijesti osvojile 40-ak evropskih titula, a sudjelovale u više od osamdeset finala.
Zadnjih godina, a kako se može lako predvidjeti – i u budućnosti, o tolikim uspjesima moći ćemo samo sanjati. Kao satisfakcija dođu uspjesi pojedinih reprezentacija, ali nakon što je košarka prestala biti sport koji nas veseli, rukomet lagano klizi u identičan scenarij, vaterpolo se još nekako drži, ali i tu postoje naznake ogromnih problema u budućnosti, manjku ozbiljne konkurencije usprkos.
Ogromna većina tih klupskih uspjeha je ostvarena u vrijeme dok je Hrvatska bila dio jugoslavenske federacije, a zašto su stvari kasnije otišle nizbrdo nije teško objasniti.
Uz sami manjak konkurencije na unutarnjem planu – kompletan sustav sporta u zemlji je promijenjen.
Paradoksalna je stvar – sport su za propagandne svrhe u prošlosti uglavnom koristile komunističke zemlje, poput DDR-a, SSSR-a, Kine, Čehoslovačke, Kube, Rumunjske i ostalih…
Jugoslavija, iako socijalistička zemlja je imala potpuno drugačiji pristup sportu, ako bi se moglo uspoređivati – puno bliži skandinavskom ili u nekim segmentima čak i američkom modelu.
Naime – naglasak je bio na rekreaciji masa i amaterskom sportu, a poseban je fokus stavljan na zdravlje nacije kroz vrlo dobro organiziran školski sport i sustav školskih natjecanja.
Ta masovnost, posebno među najmlađima je neminovno donosila kvalitetu, jer klupski treneri i skauti su jednostavno vikendima vrbovali najbolje s tih školskih terena i odvodili ih u klubove gdje su dalje brusili te talente.
Naravno, nećemo biti površni – dodatak kvaliteti domaćih klubova je donosilo pravilo po kojem sportaši nisu smjeli u inozemstvo prije 27.-og rođendana, a i sustav evropskih klupskih natjecanja je bio nešto drugačiji i budimo otvoreni – puno pravedniji, i vrednovao je sportske uspjehe, a ne bogatstvo i marketinški utjecaj, ali to je sad druga tema.
Paradoksalno, hrvatski vlastodršci su uspostavom hrvatske države, odlučili ne slijediti taj jugoslavenski sportski model, iako je bio dokazano uspješan, koncem osamdesetih godina je ta zemlja bila velesila u većini timskih sportova, a bitno je naglasiti – to se odnosi i na mušku i žensku konkurenciju.
Dapače, preuzeli su onaj komunistički sustav promocije države kroz sport iz onih zemalja koje su doista bile iza željezne zavjese, što na koncu nije ni previše čudno, jer na čelu nove države su uglavnom i bili bivši komunistički glavešine, a jedna od najvećih pogrešaka i gluposti tada smišljenih je – centralizacija sporta, po modelu centralizirane države, a u sportu se provodila doslovna – Makabizacija.
Naime, država Izrael je svojedobno, kao novoosnovana država odlučila kroz jedan klub tog naziva promovirati svoju uspješnost. I u redu je to u njihovom slučaju, bilo im je jasno da ne mogu tek tako na brzinu organizirati sustav sporta koji će iznjedriti dovoljno kvalitete za uspjehe na reprezentativnoj razini, pa su odlučili svu kvalitetu koncentrirati u jedan klub koji će biti na svjetskoj razini.
Otprilike isto su pokušali i naši pametnjakovići. Nisu to nikad javno izrekli, ali u praksi su to doista proveli, a posljedice su nesagledive.
Naravno da nisu uzeli u obzir specifičnosti Izraela kao doista novostvorene države, nasuprot Hrvatske koja je bila republika u federaciji, sa izgrađenim institucijama, a posebno izgrađenim (uspješnim) sportskim sustavom. Trebalo je pokazati da povijest zemlje počinje od njih i prebrisati sve što je bilo ranije.
Problem je ipak još dublji…
Naime, čak ako je netko i imao plemenite namjere, u što je uputno sumnjati, jer riječ je prije bila u kompleksu manje vrijednosti tipova koji su odlučivali o sudbini zemlje općenito – uz taj se proces vezala hrpa profitera koji su u svemu tražili – i pronašli – svoju financijsku korist.
KK Cibona, RK Zagreb, HAVK Mladost i NK Croatia su nasilno postali “nosioci kvalitete i lokomotive hrvatskog sporta“.
Uz blagoslov oktroiranih šefova sportskih saveza, listom zaslužnih ili manje zaslužnih članova vladajuće stranke ili intimusa nekog od njih, likovi koji su vodili hrvatske makabije su koristile sustav da jačaju svoje klubove, istodobno uništavajući konkurenciju, a najviše pribavljajući ogromnu korist za sebe na razne načine.
Neki su profitirali na najprizemniji način – sudjelujući u transferima sportaša i uzimajući svoj zub, neki su bili ambiciozniji, pa su gradili dvorane i stadione kako bi uzeli ozbiljniji novac, a neki su kroz sport tražili društvenu potvrdu i zadovoljavali najviše ambicije.
Zbog utuživosti stvari koje bismo htjeli napisati nećemo spominjati kako je velika većina tih likova bila aktivna u obavještajnom sustavu bivše države, bilo kao izvršitelji, bilo kao najobičniji doušnici, jer to su ipak samo glasine nekih zločestih tipova.
Isti zločesti, neinformirani i antihrvatski nastrojeni tipovi tvrde kako je u tim uglavnom propalim infrastrukturnim projektima na privatne račune otišla otprilike trećina novaca koje je država uložila u sve te projekte, pa nećemo ni o tome pisati, jer naravno da to nije istina.
Dakle, motiv za upropaštavanje uspješnog sustava hrvatskog sporta bio je – novac.
Naime, da se sav taj silan novac – utrošen na nedovršene stadione i danas poluprazne dvorane trošio logično, s dna piramide, pa da se ulagalo u školske dvorane, bazene i igrališta, da se školovalo (pardon, nastavilo školovati) trenere koji će se baviti djecom, suce i djelatnike koji će organizirati školska natjecanja – sve ono što bi se događalo u tim prostorima ne bi nudilo prigodu za brzu zaradu.
Dapače, generiralo bi još troška, a uz to bi jamčilo odgoj jedne zdrave nacije koja će se izgrađivati kroz zdravu sportsku aktivnost, samim time biti manje podložna sijanju mržnje i manipulaciji, a to likovima koji žele brzo zaradit lovu dok prodaju priče o domoljublju i sportskoj izvrsnosti – ne odgovara.
Zagrebački klubovi su se godinama hranili talentima iz provincije koji su dolazili iz tih metkovića, dubrovnika, šibenika, splita, bjelovara, broda, osijeka ili varaždina. Problem je nastao kad su praktično do kraja uništili svaku naznaku konkurencije, jer onda se nisu više imali s kime natjecati, a bez tog podražaja, kvaliteta neminovno opada.
I zato rukometnu ligu ne gleda nitko, na vaterpolo utakmicama se okuplja uglavnom rodbina igrača, košarku čak i u Zadru gleda manje od tisuću ljudi po utakmici, a ženski sport u Hrvatskoj praktično – ne postoji.
Da nas ne bi netko napao zbog zadnje rečenice, naravno da postoji, i sav respekt svim sportašicama, njihovim trenericama i trenerima i svima onima koji održavaju na životu ženski sport – ovdje smo mislili na dojam javnosti i medijsku pokrivenost.
A rukometašice splitske Dalme, Osijeka, Trešnjevke. Lokomotive i naravno, Podravke su osvajale evropske kupove ukupno osam puta.
Ipak, problem ženskog sporta u Hrvatskoj bi zahtijevao jedan poseban feljton, koji bi uključivao i sociolog(inj)e, psiholog(ic)e i sve ostale stručnjak(inj)e, koji bi mogle progovoriti o mizoginiji u hrvatskom društvu, o nejednakosti i nejednakim pravima da ni ne počinjemo.
Iako bi nas mnogi hrvatski medijski i sportski pregaoci htjeli uvjeriti kako se uspjesi hrvatskog reprezentativnog nogometa mogu zahvaliti tom procesu makabizacije i uspjesima zagrebačkog nogometnog kluba, lako je pokazati i dokazati da je stvar zapravo – sasvim suprotna, naime ti uspjesi su se dogodili makabizaciji i mordorizaciji – usprkos.
I dogodili su se baš zato što u cijelom tom kolopletu ipak postoji konstantna opozicija, a konkurencija nikad nije uspješno uništena do kraja, a jasno je i zašto nije.
Isto tako, ti uspjesi su se dogodili baš onda kad je ipak malo popustio taj mordorski stisak, ne sasvim, ali donekle, pa se u reprezentaciju ipak ulazilo po zaslugama, a ne po direktivi.
Problem naših najuspješnijih sportova, a nogomet to nikad nije ni bio – jest to što je sustavno uništavana supstanca, izvori koji su stvarali sve te igrače koji su kasnije gradili uspjehe zagrebačkih klubova, pa i reprezentacija.
U međuvremenu, nestalo je i proizvođača, još se samo rijetkima u zadanim uvjetima besparice i trčanja za novcem ustvari da baviti odgojem djece i zato se zadnjih godina puno češće dolazi do uspjeha u individualnim sportovima, jer za takve uspjehe treba puno manje resursa i konkurencije.
Može Hrvatska imati deset najboljih nogometaša svijeta, tri najbolja rukometaša, pet najboljih vaterpolista, čak i najboljeg košarkaša na svijetu. Može čak imati i najbolju atletičarku, skijašicu ili odbojkašicu cijelog svijeta ili čak u povijesti.
Ali to nije ono što Hrvatsku čini sportskom zemljom niti je to ono što će Hrvatskoj donijeti nekakvu direktnu korist.
S druge strane, stotine tisuća zdrave djece, koja će se na dnevnoj bazi baviti sportom, izgrađivati se kao zdrave osobe s pravilnim vrijednostima donijelo bi Hrvatskoj izuzetno puno koristi u svakom pogledu, a bili bismo istinska sportska nacija.
A znate što je nabolje od svega?
Sa (re)izgradnjom takvog sustava, opet bismo u budućnosti imali hrpu osvajača evropskih kupova, a i reprezentacije bi se, neminovno, vratile na pobjednička postolja pod normalno, kad nas to već toliko veseli.
