Europski sud pravde (ECJ) nije donio odluku da Superliga može ići. Što god čitali okolo. Odluku o tome je li Uefa i Fifa imaju pravo kažnjavati učesnike tog natjecanja donijet će Trgovački sud br. 17 u Madridu pred kojim je Superliga pokrenula proces protiv Uefe i Fife i koji je od ECJ-a zatražio tumačenje europskih pravni normi u ovom slučaju. Dakako, ovom odlukom i tumačenjem jasno je da je Superliga korak bliže ostvarenju, barem legislativno.
Za početak malo dosadnog pravničkog teksta kako bi se shvatilo što se danas dogodilo. ECJ nije sud koji presuđuje u pojedinim spisima, već je njegova zadaća da nacionalnim sudovima na traženja daju tumačenja pravnih normi EU-a u pojedinim spisima. Doslovno svaki sudac u Uniji može zatražiti tumačenje u svojim sporovima. Trgovački sud u Madridu to je i očekivano napravio jer je čitav spis izuzetno oslonjen na europsko, ali i međunarodno pravo. Sada presudu moraju donijeti s okvirom koji im je ECJ poslao. A što je zapravo poslano?
Sad ćemo opet biti malo pravnički dosadni, morate to preživjeti do onih zanimljivijih dijelova o tome što to praktično znači. Moramo biti edukativni. ECJ u svojoj se odluci najprije ogradio da ne odlučuje o samom postojanju Uefe, Fife te Superlige. Također, nije dovodio u pitanje sam sportski segment, što će reći da primjerice ne dira pitanje toga što Fifa donosi pravila same igre. Ne diraju se samog sporta per se, kako se navodi u odluci. Kako se iz odluke može shvatiti, Fifa, Uefa te njihovi pravnici zauzeli su temeljni stav da se na njih ne odnosi Europski ugovor, jer nisu „poduzetnici”, kako se u europskom pravu naziva svaki pravni oblik koji se bavi tržišnom djelatnošću. Zapravo najbitnije u odluci bilo je utvrđivanje da su dvije nogometne asocijacije „poduzetnici”. Što je iz priproste pozicije pomalo i smiješno, radi se o pravnim osobama koje na godišnjoj osnovi vrte desetke milijardi eura. ECJ pojasnio je da se unatoč nogometu kao sportu zbog svih tržišnih aktivnosti Uefu i Fifu gleda kao „poduzetnike”.
Kad je takva odluka donesena, zapravo je bilo jasno kakav će ostatak tumačenja biti. Članak 101. Europskog ugovora govori da su zabranjene odluke udruženja poduzetnika kojima se ograničuju proizvodnja, tržišta, tehnički razvoj ili ulaganja; vrši podjela tržišta ili izvor nabave. Ne treba završiti pravni fakultet da znaš kako Fifa i Uefa upravo to desetljećima rade u nogometu. Dapače, u odluci je navedeno kako svojim propisima ove asocijacije ne idu na ograničavanje, nego preventivno isključivanje bilo kakve mogućnosti za treće strane da se uključe u tržište.
No, to nije sve. ECJ je zauzeo stav i kako su Uefa i Fifa prekršile i članak 102. Europskog ugovora, koji eksplicitno zabranjuje zlouporabe poduzetnicima s dominantnim položajem na tržištu. Sud je zaključio kako ove dvije udruge imaju definitivno dominantnu, ako ne i monopolističku poziciju na nogometnom, marketinškom i svim srodnim tržištima koja se diraju organizacije natjecanja. A da dodatno zabetoniraju nogometni vrh, Sud je naveo kako je prekršen i 56. članak Ugovora, koji zabranjuje ograničavanje pružanja usluga entitetima na teritoriju EU-a.
Kad se sve ovo pravno suhoparno zbroji i oduzme, što je zapravo ovdje rečeno? Ukratko, Uefa i Fifa nemaju pravo sprječavati treće entitete u organizaciji međunarodnih nogometnih natjecanja. Pogotovo nemaju pravo kažnjavati one koji takvo što žele napraviti, prije svega jer su im pravila o tome nejasna i netransparentna. Ukratko, bilo tko ima pravo organizirati europska nogometna natjecanja, nije to samo pitanje Superlige, Elon Musk, ako ga u njegovim hirovima pukne, može organizirati neko natjecanje s velikim fondom nagrada.
No, ima tu kvaka. Nije ECJ zabranio sankcije Uefi i Fifi za one koji će se pridružiti natjecanju, samo su naveli kako ne postoje mjere koje bi bile objektivne i transparentne, a da to sankcioniraju. Ostaje dakle mogućnost da asocijacije adaptiraju pravila.
Predstavnici Superlige već su po društvenim mrežama krenuli s pričama kako 2025. godine kreće to natjecanje, ali to je više marketing trenutačno, nego pravo stanje stvari. Prije svega, treba se donijeti presuda, sjetite se s početka teksta, to mora napraviti Trgovački sud u Madridu. Jasno je nakon ovog kakva će odluka biti, ali svejedno je treba sačekati.
No, u svemu ovome treba primijetiti i promijenjenu retoriku Superlige. Od prve ideje o zatvorenoj ligi s 20 velikih klubova sad je ideja u potpunosti drugačija i uključuje kvalificiranje kroz nacionalne lige. Kako su pojasnili u svojoj glasnogovorničkoj novini El Mundo Deportivo, organizirale bi se tri lige, Super, Zlatna i Plava (pa gdje plava?!). Superliga bi bila za 16 nogometnih mamuta u startu, Zlatna bi bila druga liga za još 16 klubova, a u Plavu bi se 32 sastava kvalificirala kroz nacionalna prvenstva i u svojoj bi srži to bila današnja Liga prvaka, samo bez 32 najatraktivnija kluba. I išlo bi se iz lige u ligu, sukladno plasmanu. Dosta lukava odluka Superlige na kraju jer, kad se pogleda izrijek ECJ-a, s primarnom idejom vrlo vjerojatno i oni bi bili u sukobu s europskim pravnim normama, ovako su sredili taj segment.
I kad se sada pogleda ovaj novi prijedlog Superlige, jasno je kako se u svojoj srži radi o raslojavanju nogometa po uzoru na to kako se to odigralo u košarci. Superliga je samo nogometni pandan ULEB-a, Fifa i Uefa su FIBA, kao i u košarci veliki klubovi žele povećati svoj dio kolača, ali i osigurati se da svake godine igraju najatraktivnije utakmice. Jer unatoč uvođenju različitih rangova natjecanja, 15 velikih klubova uvijek ima osiguran status u najvrednijoj skupini. No, postoji velika razlika. Uefa i Fifa svakako su moćniji nego je Fiba ikada bila, a Superliga nije asocijacija u koju je odmah ušlo više klubova, nego je primarno ideja Reala, Barcelone i Juventusa. U ovom trenutku nema masovnost i pitanje je hoće li je ikada imati.
Sad ide onaj praktični dio koji govori kako još uvijek nismo baš skroz blizu Superligi. Najbitnija stvar u tome jest Brexit, odluke ECJ-a ne odnose se više na englesku ligu. Ako Superliga ne dovuče natpolovičan broj klubova iz Premiera u najelitnije natjecanje, za pretpostaviti je da Englezi neće izglasati prelazak tamo. A, objektivno, Superliga bez Engleza jedva da zavređuje taj naziv, k tome i marketinški potencijal pada. I izvan je legislativnog okvira pitanje koliko je engleskim klubovima zanimljiva Superliga, koje je primarno čedo Reala i Barcelone, u kojem žele postaviti stroga pravila financijskog fair-playa. Što je ljepši način za kazati da žele blokirati ponekad bezumna ulaganja s Arapskog poluotoka. Dosta je evidentno da dobrom dijelu engleskih klubova to ne bi odgovaralo, potrošili su i vremena i novca da iznađu načine za zaobilaženje FFP-a. Pitanje je koliko bi takva stvar bila prihvatljiva primjerice i PSG-u.
Ima tu i geopolitike, treći najtrofejniji španjolski klub, Atletico Madrid, također nije za Superligu. A to znači da Kinezi nisu za to natjecanje. S obzirom na financijsku moć Kine, kao i njihov veliki plan o širenju u nogometu kako bi oko 2050. godine bili u igri za svjetskog prvaka, upitno je koliko bi ovakvo natjecanje opstalo bez kineskih sponzora, kao i sponzora na koje Kinezi imaju utjecaja. Igra tu ulogu i obična ljudska pozicija da je madridskom klubu vjerojatno puna kapa i Reala i Barcelone.
Atletico je samo prvi od klubova koji je izrazio nespremnost za Superligu, nakon njih su danas krenuli s time i Manchester United, Bayern, Borussia Dortmund, Sevilla, očekivano i PSG, Roma, ali i vodstva La Lige i najbitnije od svega Premier lige. Zadnji udarac zadala je ECA, udruženje 500-tinjak europskih klubova, u kojoj su svi velikani osim Barcelone, Reala i Juventusa, oni su naveli ne da su uz Uefu i Fifu, kao dio piramide nogometa, za koji navode da je socijalni, a ne poslovni ugovor, nego su i eksplicitno naveli da ih ne zanimaju nečije osobne ambicije.
U takvom pomalo ironičnom obratu sudska odluka koja ide na ruku Superligi vjerojatno je pokazala da je takvo natjecanje danas korak dalje od situacije koja je bila 2021. godine. Stvar je promijenjenog konteksta, Uefa je promijenila koncept Lige prvaka, koja dogodine kreće u skroz drugačijem formatu, koji je privlačan i većini velikih klubova. Uvijek je novac najbitniji, a onda će i većina velikih klubova rađe prihvatiti sigurno dobru lovu nego hrpu obećanja Florentina Pereza. Posljedica ove odluke vjerojatno će biti da će Uefa promijeniti još neka pravila, dopustit će klubovima i nacionalnim ligama da više sudjeluju u razgovorima oko financijske podjele, a Superliga će se samo nadati kako će negdje po putu posrnuti dovoljno da privuku dostatan broj velikih klubova na svoju stranu. Jer liga s Realom, Barcelonom i Juventusom ne bi imala nikakvu prođu, ljudima je ionako puna kapa El Classica koheg sada valjda odigravaju desetak puta po sezoni. Ukratko, Hajduku je i dalje bitno da izbori titulu.
