Tri puta prvaci Europe, dva puta osvajači Kupa Radivoja Koraća, sedam puta državni prvaci, deset puta osvajači državnog kupa… KK Split danas slavi svoj 78. rođendan. Sretno svima kojima je žuta boja u srcu, svima koji poštuju i vole naš klub!
Tako je klub s Gripa čestitao u ponedjeljak sebi i onima koji ga poštuju i vole 78. rođendan KK Splita, alias Jugoplastike i dobar je to bio povod za osvrnuti se na ono što taj klub čeka u budućnosti, a nažalost, baš ništa dobro se ne može očekivati.
Ovaj tekst sam počeo pisati još u ponedjeljak, ali shvatio sam da je previše gorčine u njemu, pa sam pisao i brisao pasuse kao Staljin slike bivših suradnika, jer nije red rođendane kvariti.
O propasti hrvatske košarke i općenito hrvatskog sporta smo napisali puno kartica teksta, a propast kluba s Gripa je jedna od najtužnijih priča u svemu tome, jer riječ je o momčadi koja je proglašena najboljom u Evropi prošlog stoljeća, dakle taj pad je nevjerojatno golem i tragičan.
A klub zapravo – životari već desetljećima, izredala se na njemu cijela buljumenta hohštaplera, političara i uhljeba, ostalo je još malo i ništa. Mala grupica entuzijasta na tribinama i legendarna dvorana, puna šarma, ali potpuno neuvjetna i dodatno upropaštena najnovijom modernizacijom su jedino što je ostalo od kluba koji nam je donio toliko radosti i ponosa.
I bio bih sretan kad bih mogao napisati bilo što na temu potencijalnog rješenja, ali jednostavno ga – nema.
Model koji su progurali u Hajduku i koji pokazuje znakove života u Zadru jednostavno nije uspio, jer pretpostavlja masovniju podršku navijača koju Jugoplastika, budimo realni, nije imala ni kad je harala evropskim parketima.
Privatizacija je teško ostvariva u hrvatskom gospodarskom sustavu u kojem je malo sigurnosti a previše propisa i nepoznanica za potencijalne ulagače, a i sustav koji gura HKS, sukob ULEB-a i FIBA isto tako ne pomažu, a ono što je najtragičnije u svemu, splitska košarka je putem izgubila i svoju supstancu – izgubila se škola košarke koja je na najnižim granama u svojoj povijesti.
I zato je jedino rješenje – krenuti ispočetka. Od odgajanja trenera, školovanja kadrova, koji će onda sustavno učiti djecu igrati košarku, jer nema ništa tužnije od činjenice da splitski klinci gube od protivnika po pedesetak razlike. Odnosno ima – da na mapi hrvatske košarke nema mladog igrača za kojeg bismo mogli reći da je kompletno školovan košarkaš.
Dok se gradski novac troši na besmisleno igranje privatne lige, dok se bori za opstanak na način da se dovode strani igrači kako bi se održao privid konkurentnosti, a već se godinama zapinje na svakoj višoj stepenici čak i u domaćoj ligi u kojoj postoji samo jedan i pol (polu)ozbiljan klub, ne može se očekivati napredak.
Naslov je trebao biti – “Sritan rođendan i brzo ozdravljenje, Žuti”, ali u ovom trenutku bismo bili sretni čak i da klub samo preživi, a ozdravljenje može trajati i dok današnja djeca postanu ozbiljni obiteljski ljudi, samo neka se dogodi.
