Na današnji dan prije trinaest godina sam napisao kratak status na jednoj društvenoj mreži:
“U Splitu se dogodio – Egipat. Narod je sve sam preuzeo u ruke, sam uredio i okitio grad, sam radio svoju proslavu, sam obilježavao ono što uprava kluba nije znala, možda i nije htjela učiniti.
Hajduk je preveliki klub za aparatčike koji ga danas vode, a to se dalo lako spoznati ovih dana kad je navijački puk sve sam preuzeo u ruke, time političkim odabranicima jednostavno rekao: Niste zaslužili voditi Hajduka.“
Noćas dok sam čitao te rečenice sam se opet sjetio tog osjećaja, te spoznaje koliko nas ima i što možemo kad odlučimo. Pa odlučio reciklirati još jedan rođendanski tekst o tom rođendanu toliko važnom za budućnost.
…
Sjećam se osjećaja kao da je bilo jučer. Mjesecima je kuhalo.
Krenulo je utiho, usmenom predajom. Nismo ni znali što se rađa i kako će proključati. Mnogi od nas su znali da postoji potencijal i snaga da se pomaknu planine, ali mislim da nema osobe koju nije iznenadila magnituda.
Za mene nezaboravan detalj je bio podizanje transparenta preko dijagonale na križanju Dubrovačke i Poljičke, poviše bolnice.
Zimsko doba, negdje kasno predvečer, idem autom prema gradu, Poljičkom, a na semaforu zastoj. Vidim neko komešanje, vidim da je promet stao iz svih smjerova, pa idem vidjeti što se događa. Ljudi iz Prometovog autobusa izlaze gledati, a od nekog čujem kako govori: “Torcida diže transparent za rođendan.”
Bilo je to dan ili dva uoči rođendana, momci koji su ga dizali bolje će se sjetiti, a mene je frapiralo kako nitko, ali baš nitko nije zagrintao, nije zatrubio, viknuo da će zakasniti, nego su svi u miru čekali da momci završe posao, neki su i priskočili upomoć savjetom, a kad je poruka počela ići u zrak, počele su sirene, a spontano je sa svih strana krenulo “ja te volim, ja te volim…”
I sad se naježim kad se sjetim…
A onda, taman dok sam doma pripremao onih desetak starih raketa prošvercanih s jahte iz Monte Carla, i zabrinuto gledao u rokove valjanosti istih, netko šalje ovu fotografiju.
U 19.11, dok smo svi čekali što će to biti nad nebom u Splitu, iz Dubrovnika je došla poruka. “Tu smo.”
Gradonačelnik im navodno nije htio dati ključeve zidina tek tako. Ali gdje ima volje ima i načina. Rezultat te rasprave se vidi na fotografiji. Zamislite koliko kratkovidnosti ima kod političara koji ovako nešto želi spriječiti.
U svakom slučaju, ja sam tada, baš u tom trenutku shvatio da smo nepobjedivi. Jer gdje ima volje, ima i načina. I nimalo me nije bilo briga što su mi u ponoć samo dvije rakete otišle u nebo, a ostale zakazale. Jer te dvije se broje. Svaki neuspjeli pokušaj samo je korak bliže cilju.
I zato, sritan ti rođendan, ponosni mladiću. Jer ovo je tek prvih stotinjak.
(napisano 12. veljače 2018)
