Nekad jednostavno treba proći neko vrijeme prije nego kreneš pisati o nečemu. Tako je bilo sa zanimljivostima s ovog susreta Hajduka. Da radim negdje drugdje morao bih to jučer napisati jer tako to ide. No, zato nisam drugdje. Grozna utakmica za gledanje navijačima Hajduka, hajdemo sa zanimljivostima.
Prva je da je ovo bio Lekin poraz. Kao što je dobro bio pripremio susret protiv Dinama, tako je zakazao s Rijekom. U redu, neku agresivnost je dobio s Kalikom kao iznenađenjem, teže je Rijeka izlazila iz obrane. No, brzo se Sopić adaptirao tome, nešto niže je spustio Jankovića i onda su nastajali problemi. Rijeka je lagano dolazila do 20 metara od Lučića, krajnje jednostavno. Tu je doduše čekao jak blok, i Žaper i Krovinović su pomagali obrani, jedine ozbiljne probleme je radio Pjaca, ali o tome nešto kasnije.
Posebno se Leko nije istaknuo kod zamjena, koje su opet djelovale panično, svojevrsni Hail Mary, rekli bi Amerikanci. Još jedna potpuna razlika u odnosu na dvoboj s Dinamom, kad je sve obavio kako treba, kad su mu zamjene učvrstile utakmicu. Nerealno je očekivati da mladi Čuić riješi dvoboj nakon što nekoliko susreta niti ne ulazi.
Druga zanimljivost je da ni Sopić nije imao neki veliki plan kako protiv Hajduka, počeo je s četiri motorična ofenzivca iza napadačke radilice Ivanovića i nadao se da će napadačkim ritmom uspjeti probiti Hajdukovu obranu. U tome zapravo i nije uspio, dupli blok s odličnim veznim defanzivcima što Žaper i Krovinović jesu dobro je funkcionirao. Tek je jednom Pašalić zaprijetio, ali to je bila posljedica Hajdukovih pogreški, a ne izgrađene akcije. No, iako mu se na kraju sreća osmjehnula penalom, Sopić ju je i izazivao i time i zaslužio.
Riskirao je s toliko ofenzivaca koji su trebali zagušiti igru Hajduka u pokretanju akcija i u tome je uglavnom uspio. Bar dok se nisu ispuhali. Nejasno je zašto Splićani i dalje forsiraju izlazak preko strana, to je sad već toliko očekivano da se svi pripreme baš za to. Rijeka je u paniku ulazila samo u dva tri navrata kad bi halfovi ili Žaper povukli loptu kroz sredinu i onda dosta lagano dolazili na 30-ak metara od riječkog gola. Hajduk je uspio složiti dvije prilike, no to je premalo, da bi se isplatilo tako igrati u napadu moraš imati Kanea, Lewandowskog ili Haalanda, da rijetke prilike pretvore u golove.
Treća stvar možda je i najbitnija. Marko Livaja kao neosporno najbolji igrač domaće lige lagano postaje žrtva ovakvog sustava igre Hajduka. U potpunosti je odsječen od ostatka ekipe, veći dio utakmice mu se svede na pokušaje da ulovi kakvu dugu loptu i primiri je. Tko je igrao veliki nogomet i na rekreacijskoj razini zna kako je teško boriti se s visokim halfovima leđima okrenut prema golu kad stiže visoka lopta. U 99 minuta igre, koliko je bilo sa sudačkim dodacima, Livaja je loptu dodirnuo 15 puta. Dva od tih dodira je bilo na polovici Hajduka, kad bi se povukao ne bi li se nešto iskombiniralo.
Objašnjavajući odluku da više ne koristi Nikolu Kalinića Leko je naveo kako igru namjerava podrediti Livaji. Ako je ovo to podređivanje, nešto je krenulo baš u krivo. Treba se prisjetiti, i Tramezzani je igrao defanzivno, ali je imao plan što i kako naprijed, Livaja je bio na desetki sa slobodom kretanja, Nayir mu je bio u kaznenom prostoru kao stalna opcija, a na krilima su bili motorični igrači koji su tražili prostor. Tranzicija Hajduka bila je ubitačna tada, sada je gotovo pa nepostojeća.
Četvrta zanimljivost stvarno je zanimljivost. Suđenje često spomenemo kao rak ranu dvoboja ovdje, no ovaj put je Kolarić odsudio samo kako možemo poželjeti za sve susrete u HNL-u. Eventualno se može prigovoriti da nije dao žuti Pjaci za nervozne prigovore, no držao je takav kriterij čitav susret, nije olako davao kartone i za to zaslužuje pohvalu. Dapače, meč koji je uvijek težak za suditi održao je u domeni normalnog, a ne nervoznog. Treba kazati kako su mu u tome pomogli i igrači Hajduka, koji ovaj put stvarno nisu ubacivali dodatnu nervozu kod sudačkih odluka. Za razliku od Rijekinog sastava i klupe koja je vrištala čitavo vrijeme. Uglavnom, stiglo i vrijeme da u jednoj utakmici suđenje bude plus.
Peto je onaj povratak na Pjacu u prvom dijelu. Moufi je jedan od rijetkih bekova u ligi koji mu mogu parirati fizikom i motorikom. No, Mamićev pulen je i sjajan dribler, i jakim bekovima je potrebno osiguranje protiv njega. Tu je onda nejasan startni sastav Hajduka. Benrahou na krilu ima smisao kad je Moufi ofenzivno nastrojen kako bi mu svojim ulascima u sredinu otvarao prostor uz liniju. No, Marokanac je ovaj put bio uglavnom u defanzivnoj ulozi, francuski Marokanac tada bi trebao pomagati držati stranu, ali jednostavno nije najbolji za takve zadaće. Zbog toga je Pjaca radio probleme, Žaper se morao postavljati sve niže, tek kad je Rijekino krilo fizički izdušilo prestala je ta stalna opasnost.
Šesta stvar je sad već poslovični problem gradnje igre Hajduka, što je nešto što se nastavlja na treću zanimljivost. Poput kakvog neinteligentnog vola Hajduk pokušava gradnju preko strana. Već i oni golubovi što letaju oko Poljuda znaju da će se Krovinović izvući na lijevog beka, Melnjak otići skroz gore, a drugi zadnji vezni služiti kao šponda prema desnom halfu. A istovremeno Hajdukova vezna linija je ponajbolja u Hrvatskoj, eventualno Dinamo može ponuditi jednako u tom segmentu. I nemam čarobni štapić kako bih ja to riješio, no zato je sportski segment kluba plaćen koliko je plaćen, mjesečno zarađuju koliko Dvanaesti i ja zajedno možemo maštati na godišnjoj razini.
Sedma zanimljivost je da nije smak svijeta, jedan poraz to nikad nije, čak ni kad je poput onog protiv Gorice. Hajduk još uvijek ima igračku kvalitetu da samo na nju može istjerati sezonu. Pored Rijeke nema drugog sastava koji fizikom može pritisnuti obranu do razina pucanja, pokazalo se da ni Dinamo nije toliko motoričan. Teoretski se može do kraja sezone sve susrete igrati na 1:0. No, to je uvijek opasnost, nikad ne znaš kad će sudac u 101. minuti zaboraviti podignuti zastavicu. Uglavnom, moći ima, treba se pregrupirati i nastaviti igrati na najviše domete. Za sada je ova sezona ona u kojoj očigledno neće biti odljepljivanja jednog ili dva kluba. Postoji razlog zašto je to dobro, možda se neće trebati doći niti do 80 bodova da bi se uzela titula.
