Rijeka meni, za razliku od većine Hajdukovih navijača nije crvena krpa. Naime, jasna mi je povijest Rijeke kao grada, pa i Rijeke kao kluba, koja je na svaki način vezana na Dalmaciju, a posredno i Split, posebno u nogometnom smislu, jer malo kome nije poznata činjenica da je jedan od najvažnijih nogometnih učitelja u povijesti riječkog nogometa bio nitko drugi nego – Luka Kaliterna.
O činjenici da je to što je pola Rijeke uopće završilo u Hrvatskoj praktično zasluga dalmatinskih osloboditelja, kao i o činjenici da su Riječani u popriličnom postotku porijeklom Dalmatinci ne treba trošiti prostor, poznate su to stvari.
Samim time, Rijeka se dugi niz godina želi emancipirati i stvoriti svoj identitet, kao zapravo mladi grad koji je 1947 potpuno promijenio identitet, a kako drugačije nego pobunom prema onome tko ti je identitet uopće omogućio.
I meni je to sasvim razumljivo, a na momente baš i simpatično.
I uopće mi ne smeta što su navijači Rijeke svojedobno cijeli svoj identitet uzeli od navijača Hajduka, od majstora s mora, do hrpe pjesama i do slogana sami protiv svih… Dapače, ponavljam, simpatično mi je to. Jer baš bude lijepo vidjeti kako se upinju dokazati kako su drugačiji od Dalmatinaca, ponašajući se kao pravi Dalmatinci.
Manje mi je simpatična uprava Rijeke koja je dio mordorske klike već duže vrijeme i koja sudjeluje u tom posebnom poduhvatu nazvanom hrvatski nogomet.
Mordorski narativ na najjače već desetljećima propagira priču o dobrobiti hrvatskog nogometa, o zajedništvu, o obitelji – toliko da je svakome normalnome toga već preko glave.
I odgađale su se i odgađaju se utakmice i kad to ima smisla i kad nema smisla uopće, ali sve se to nekako zaboravi, jer čak i kad grintamo na neregularnost natjecanja, ipak je i nama jasno da je sasvim ok i sportski pomoći čak i najljućem rivalu kad mu je to potrebno. Jer tako to treba u sportu.
Ma koliko se ne voljeli, nitko se ne naljuti kad Livaja zagrli i podrži Petkovića ili kad Sahiti izbaci loptu van igre jer je Drmić ozlijeđen. Dapače.
Druga je stvar što se kod nas stvari dovode do apsurda, pa će tako neki klubovi odgođene utakmice igrati u prvom slobodnom terminu, a drugi neće dok im to ne odgovara, ali to je druga tema.
I odgađala je Rijeka utakmice s Dinamom u prvoligaškoj konkurenciji zbog njihovih obaveza u Evropi, najnormalnije. I to je sasvim ok.
I onda se dogodi da juniori Hajduka igraju utakmicu za ulazak među osam najboljih momčadi Evrope. Osminu finala, jednu utakmicu.
I Riječani odbiju odgoditi sraz s Hajdukom, jer će im “poremetiti plan i program rada“.
Doista nevjerojatan događaj. Jer ako negdje postoji interes hrvatskog nogometa, onda su to mlađe kategorije, svi ti momci će jednog dana biti kandidati za hrvatske selekcije, a iskustvo igranja na tako visokoj razini u formativnim godinama je – neprocjenjivo.
Ali plan i program rada, jelte.
I zbog toga što se ovakve stvari ponavljaju, Hajdukova uprava mora shvatiti jednu činjenicu koju smo ponovili nebrojeno puta na svojim stranicama – sami ste protiv svih. I baš nitko osim vaših navijača, neće vam pomoći baš u ničemu, dapače, podmetat će vam klipove gdje god budu imali mogućnost.
Svi, apsolutno svi dionici poduhvata koji bismo da smo zločesti mogli slobodno nazvati zločinačkim – poduhvata poznatog kao hrvatski nogomet.
I zato se treba postaviti prema njima još ljubaznije nego do sad.
Jer svi oni bez Hajduka – ne postoje. Hajduk je jedina potvrda smisla njihovog postojanja, svih njih zajedno.
A rezultat ionako nije bitan, bitno je da se ti momci pravilno odgoje, da budu spremni na sve što ih sutra čeka kad obuku dres prvotimca Hajduka.
A što će ih bolje spremiti od ovoga?
