Da ste u finalu FA kupa 1988. godine uložili deset eura na pobjedu Wimbledona protiv Liverpoola zaradili bi na kraju 330 eura. Toliki je bio kladioničarski koeficijent, a bio bi i veći da su znali da je trener Dave Bassett svoj Crazy Gang noć prije finala pustio van da piju po pubovima. Jer nisu mogli izdržati napetost u hotelskim sobama.
To osvajanje kupa od strane nogometnih nasilnika bit će labuđi pjev amaterskog nogometa. Ekipa koja je talenta imala toliko da danas ne bi mogli igrati u drugoj hrvatskoj ligi na čistu silu i psihologiju opsade su uzeli jedan pehar koji je u to vrijeme vrijedio puno više nego sada. Ekipa u kojoj Vinnie Jones uopće nije bio najbrutalniji i najnasilniji sav taj manjak talenta je izbijala ratom na terenu, čuvajući leđa jedni drugima. Čak i John Fashanu, najveći nasilnik ekipe koji je kao napadač više od golova volio laktovima razbijati glave braničima te vrijeđati rasistički crnce, iako je i sam crnac. I takav Fashanu je na terenu branio kolegu u napadu, Lawryja Sancheza, kojeg je inače mrzio. Iako će naknadno kazati da mu je najteži moment u sportu bio na tom finalu FA kupa, gdje je pred svima “morao čestitati na zabijenom golu tom seronji“. Koliko je to bila sociopatski nastrana ekipa možda najbolje govori da su pod vodstvom Vinnija Jonesa potpalili automobil suigrača Alana Corka. Jer mu klub nije htio dati povišicu pa im se to učinilo prigodnom zajebancijom. A o talentu te ekipe govori baš Cork i njegove žalopojke ako mu se lopta dodaje u noge. Jer on nije znao dobro igrati nogama. Nogomet.
Crazy Gang je bio vrhunac tog nogometa motiviranog psihozom opsade, jer bez toga oni bi bili niželigaški igrači koji bi uz loptanje za život zarađivali na baušteli. Nakon njih su se periodički pojavljivali treneri koji su znali isforsirati tu psihozu opsade. Prvi pravi takav slučaj je Mane Esnal, koji je na takvom valu uspio Alaves dovesti do finala Kupa UEFA 2001. godine. To je bila ekipa koja je znala svu napetost utakmica i treninga ispucavati alkoholom po lokalima u Vitoriji. Kruži priča da lokali u tom baskijskom gradu nikad nisu radili kao tada.
Na još većoj razini su igrala tu igru opsade dva trenera koja su i danas aktivni. Diego Simeone Cholo već je ušao u legendu Atletico Madrida baš takvom igrom, sad već dugi niz godina. Najbolja radnička ekipa od vremena kad je Bosman promijenio okvire nogometa. Uz njega je tu i Special One, Mourinho, čiji je stil treniranja znao dovesti ekipu do toga da je nakon tri sezone jednostavno psihički iscrpljena i ne može više, uslijedi pad. No, zato te tri sezone je iz igrača izvlačio i onih mitskih 110 posto.
Čemu ovakav dugi uvod, pitate se? Pa, jer je Hajduku do kraja sezone ostalo samo jedno, da igrači u glavama stvore tu psihozu opsade. Kažem igrači, jer sam dojma da Mislav Karoglan jednostavno nije takav trener da to može uspješno izvesti, više je taktičar nego motivator. Dapače, on mora biti smireni dio do kraja sezone, nije teško primijetit kako ekipa odlazi u nervozu ako je on živčan. A nervoza nije psihoza opsade, ona će vas natjerati da kopačkom nekog udarite u koljeno, a ne da 90 i kusur minuta gineš.
Ne, sad je ostalo na igračima, ovih 10 ili 12 utakmica posložiti glavu tako da znaju da su sami protiv svih (hm). Jer zapravo jesu. Dosadašnji rezultati doveli su do toga da ne ovisiš sam o sebi, moraš odigrati jako do kraja pa ako se drugi rezultati poklople dobro. Suci neće pomoći, dapače, svaku 50-50 situaciju u većini slučajeva će svirati kontra. Navijači ostalih klubova ne podnose Hajduka do razine da im je možda bitniji neuspjeh bilih od dobrog rezultata njihovog kluba. Svi mediji sjeverno od Svetog Roka će se naslađivati svemu lošem što se dogodi Hajduku.
Jednostavno je, njih je dvadesetak koliko sudjeluje u rotaciji došlo u ulogu underdoga. Svi su kontra tebe i svi ti žele sve najgore. I to je situacija za mobilizaciju, prije svega u glavama. Ako žele nešto postići i pokazati da vrijede, da nisu slučajno gdje jesu i da su spremni i za velike stvari. Nije to više pitanje uprave, trenera, sportske politike ili navijača. Sad je pitanje njih, nitko drugi to ne može iznijeti. Imat će oni suport, imao je i Crazy Gang i Alaves i Cholov Atletico. Ali na kraju je to uvijek onih 11 koji su u tom trenutku na terenu. Oni oblače i mrače. Vrime je, reklo bi se.
