Bila je druga godina faksa, negdje početak, tako nešto, teško je u tren sjetiti se tih vremena, godine prolaze. U ekipi nas je bilo dosta, ali nas šest nekako se najviše međusobno družilo, troje muških, tri djevojke. I najnormalnije je bilo podijeliti se po likovima iz Prijatelja. Jednostavno su već bila najbolja američka serija koju ste mogli gledati na TV-u i tako je to trebalo biti.
Ovaj je vikend umro Mathew Perry, ali u mojoj glavi, a mislim i u dosta onih u mojoj generaciji, umro je Chandler Bing. Nije rijetkost da lik preuzme glumca i radi mu problem kroz nastavak karijere. Ali Chandler je poseban slučaj, Perry je napisao dosta njegovih gegova, a volio je i improvizirati. U svojoj srži, Perrry jest bio Chandler, Chandler jest bio Perry.
Ali nije to pravi razlog zašto je za mene otišao Chandler. Današnje generacije teško će dokučiti to poistovjećivanje s dramskim likovima; niti će ono ikada više izgledati kao prije. Nije ova ona neobuzdana nostalgija koja s vremenom obuzme ljude, pa misle da nikad neće biti kao nekad. Ne, jednostavno je industrija otišla daleko, danas postoje stream servisi, odgleda se jedna serija u dahu dok se televizor ne pregrije. Ne može se u takvom scenariju razviti poseban odnos sa serijama i likovima, jednostavno kod ljudi postoji potreba da se otpusti dovoljna količina endorfina gledanjem zanimljivih stvari i to je to. Pa sam u posljednjih nekoliko godina sȃm osjetio “ono nešto” samo s jednom serijom i jednim likom. Stranger Things posebno su me dirnule, vjerojatno je to zbog one nostalgije za osamdesetima koja se poput malja prolama kroz sve sezone. Glazba, ljudi, kako ona zna vratiti u prošlost… A lik je Baby Yoda iz Mandaloriana jer, ono, kome mali Yoda nije zakon nema srca ni očiju, sve da i prvi put gleda nešto iz serijala Star Wars.
Da, prije 20 – 25 godina bilo je drugačije. Ne mogu se točno sjetiti, ali mislim da su Prijatelji na početku išli četvrtkom ili petkom navečer na Drugom programu HRT-a. Iako je besmisleno pisati ime tvrtke, jedina je to tada bila domaća nacionalna televizija. I čekalo se, danas to zvuči vjerojatno suludo mlađim generacijama, ali se čekalo kad će to biti na televiziji. Ako si baš morao van tada, onda bi se roditelje napeglalo da na videorekorderu snime epizodu. Mnogi su zapravo snimali sve epizode da imaju za poslije.
Treba objasniti i kontekst vremena koji je doveo do popularnosti Prijatelja, kakvu niti jedna druga serija prije nije imala. Osim možda Santa Barbare, ali to je za jednu drugu priču koja se mnogo više odnosi na starije generacije. Prijatelji su bili serija koja je jako brzo stigla u Hrvatsku nakon američkog izdanja; koliko se mogu sjetiti, zaostajalo se samo po sezonu za SAD-om. Opet, današnjim generacijama koje sve dobivaju u isto vrijeme kao netko u Los Angelesu ovo vjerojatno zvuči kao blasfemija. Ali tako je bilo, na domaćim su ekranima bili i Dinastija i Na tajnom zadatku i spominjana Santa Barbara, Puna kuća… Ali uvijek su dolazile dosta nakon američkih premijera.
Prijatelji su tako došli dok su bili the real thing i u Americi, a već je bilo doba širenja interneta i na ovim prostorima. Osjećao si potrebu gledati je, a nije odmagalo da je serija stvarno bila vrhunska u tim vremenima. Postala je opće mjesto u pop-kulturi zapravo.
I tu dolazimo do onog zašto je smrt Chandlera Binga tužan događaj i ljudima koji su ga samo mogli pratiti na malim ekranima, koji su tada stvarno bili mali u usporedbi s današnjicom. Mislim da se može kazati da je objektivan podatak da je Chandler bio lik s najboljim šalama u seriji, jedino mu se Joey mogao približiti. Ali nije to bilo najbitnije, važno je bilo da se s Bingom bilo najlakše poistovjetiti.
Lako se ljudi izjednače s bistrim i pametnim luzerom koji nikako da uspije u životu baš u potpunosti. To je nešto što se valjda svima događalo kroz život, ako nisu iz onog kontigenta da im je rođenjem bilo zagarantirantirano dosta toga. Čega je u to vrijeme bilo mnogo manje nego danas, ta generacija zlatne mladeži tek je nastajala u krevetima bivše komunističke aristokracije i novokomponiranih pretvorbenih bogataša. Chandler je bio onaj Amerikanac s kojim se prvi put mogao poistovjetiti i netko iz Ploča, Kaštela, Duge Rese ili varaždinskog kvarta Bronx.
Zato je ovaj vikend u neku ruku još jedan odmak od djetinjstva i mladosti. Otišao je Chandler, lik koji je naš svijet činio boljim saznanjem da tamo negdje i u bogatoj Americi ljudi imaju iste životne probleme, da se svugdje ljudi bore. I jednako su sarkastični i jednako nikako da nađu nekog kome će stvarno biti dragi. Vrijeme je neumoljivo, gazi sve ispred sebe i u ovakvim situacijama postaneš svjestan sve te prolaznosti. Pa i nepravde.
Jer Perryja je bila pregazila ta slava koje se dočepao, završio je na alkoholu i tabletama protiv boli. Čovjek napokon sredi to, vrati život u neki smisleni kolosijek, uz sve još postane veliki donator za sve što pomaže ovisnicima. Kad pomisliš da je napokon i Chandler dohvatio neku životnu sreću, ona mu okrene leđa. Jedina utjeha na kraju jest da je bar u seriji završilo nekako sretno, kućice u cvijeću u predgrađu, brak i djeca, posebna soba za Joeya… Nešto čime bi se prosječni adolescentski luzer mog doba na kraju definitivno zadovoljio, bili smo generacija koja je živjela u vremenu prije nego što si u dnevnom programu mogao gledati dane bogataša koji zarađuju od magle.
Zbogom, Chandleru, bio si heroj jedne generacije, hvala ti na tome.
