Većina ljudi život provede u onom “osam do četiri” modu, gdje dvije točene pive u lokalu postaju razbijanje svakodnevice. Hrvoje Jurić zaključio je da taj život nije za njega. Prodao je kuću, kupio malo veći automobil i odao se pomalo nomadskom životu. I onda je tako živeći prije koji dan osvojio Nordkapp, najsjeverniju točku Europe, skupa s Niprijama, i to, pazite sada, električnim biciklom.
Eh, a Niprije, to su vam Max i Ena, dva šarmantna psa čije avanture skupa s Hrvojem možete pratiti na Twitteru, gdje je Hrvoje poznat kao konjos. O Niprijama malo niže, da vas zadržimo uz tekst. Put na krajnji sjever Europe pripremao je dugo vremena, a prateći njegovu avanturu na Twitteru mogli ste vidjeti i zašto su političari u nordijskim krajevima bolji i smisleniji od domaćih.
Naime, prvi dio Jurićevih priprema, onih što su se u Zagrebu odigravale, glavni asistent i pomagač bio mu je norveški veleposlanik. Koji je o njegovoj nakani da biciklom pređe faktički čitavu Norvešku pisao i na svojim društvenim mrežama, i to s nekom nepatvorenom radošću, moglo se iščitati da je čovjeku drago i da je uzbuđen. Potpuni kulturološki šok kad usporedite s domaćim foteljašima.
Najveći izazov, i trenutak kad se činilo da završni cilj neće biti ostvaren, događao se posljednji dan putovanja. Niti sto kilometara od Nordkappa započela je prava sniježna mećava, sve je stalo, niti automobili se nisu smjeli uputiti na krajnji sjever, kamoli bicikl, čovjek i dva psa. Izgledalo je to poražavajuće, iako su svi shvaćali da nema smisla da s Maxom i Enom pokuša prkositi nemilosrdnoj prirodi, možete samo zamisliti kako je to doći nakon više od 2.000 kilometara pedaliranja skoro do kraja, ali ne moći taj zadnji korak napraviti.
No, na kraju se Ullr, nordijski bog snijega i posinak Thora, ipak smilovao. Kalao je snijeg dovoljno da se ceste prema Nordkappu otvore, Jurić je pojurio na svom biciklu s Niprijima u vučenim kolicima, trojac je uspio na kraju ostvariti ono što je od početka zacrtao. Krajnji sjever je osvojen, iza njih je bila čitava Europa, ispred njih samo more i led i Sjeverni pol. Trebalo je odraditi tih 2,300 kilometara, proći čitavu tu ogromnu Norvešku. U regiji smo gdje deset centi snijega isključi normalni život i postane politička priča, pa je bilo pomalo i komično pratiti put na kojem bi ti uvjeti bili – lijep dan. Čini se kako ni ožujak nije jednostavan mjesec na sjeveru Europe, tamo se izgleda i na Uskrs može na zimovanje i skijanje.
Nije ovo Juriću prvi poduhvat na ovu šemu, obilazio je on lokacije diljem svijeta, no ovo je možda bilo najspecifičnije jer je odabrao prometno sredstvo koje nije najidealnije za reljef i klimu u kojoj se kretao. Uz borbu čovjeka i prirode bilo je zanimljivo pratiti i povremene borbe čovjeka i čovjeka, kad bi recimo Juriću desetak kilometara pred kraj večernje etape preko Air’bnb otkazali smještaj. Dakle, mrak pada, u nedođiji ledenoj ste tisućama kilometara od doma, ne znate jezik, a nema gdje spavati. Sve je to Jurić skupa s Niprijama savladao, uvijek se nekako nešto skombinira.
A na putu je upoznao, kao i svi drugi prateći ga društvenim mrežama, hrpu zanimljivih ljudi. Kao i svugdje, bilo je “naših” koji su pomogli, često toliko da pustolov nije mogao vjerovati. Ali i potpunih stranaca, zadnje čega se sjećam je kako mu je Rus koji iznajmljuje stan negdje gore visoko na sjeveru donio juhu, ribu, prilog i alkohol, onako, da ne bude gladan i žedan, ništa naplata. No, nećemo sad detaljno o danima gore, pogledajte njegove priloge na HRT-u koje je po putu radio, ili zapratite twitter ili instagram račun, njemu to znači za sponzore i zaradu, pa čemu ne pomoći.
I za kraj, Niprije, psi koji su osvojili sjever Europe. Kako sam obožavatelj snijega iz onog kuta da on pada van dok ga ja zagonetnog pogleda iz topla gledam kroz prozor pijući kuhani džin i jedući bratwurst, jasno je da me nečiji put po snijegu ne bi previše zaintrigirao. No, kad to radi s dva psa koja su mu odana do onih granica koje samo životinje i samo ponekad mogu dodirnuti, moraš biti privučen. Zapravo mi je besmisleno i pisati išta o Maxu i Eni, stvarno one među vama koji vole životinje, a nadamo se da je to većina, možemo samo uputiti da pogledaju te snimke i fotografije. I kako je netko rekao komentirajući jednu od fotografija na twitteru, “Max ima pogled iz kojeg je jasno kako je konjos njegov čitav svijet“. Ma uglavnom, ovih par fotografija samo je mali dio zanimljivosti s ovog puta, volite li putopise ili životinje ili snijeg, preporučamo zapratiti Hrvoje Jurića i vidjeti kako je njegova sjeverna odiseja izgledala.
