Ostali smo vam dužni izvještaje sa zadnja dva dana Pričigina, ali iz tehničkih razloga ćete ostati bez njih, ionako smo u međuvremenu shvatili da prepričavanje Pričigina zapravo izgleda kao pričanje neke zgodne anegdote nekome tko nije upoznat s kontekstom, jer kao što napisasmo prije koji dan – bez publike to nije to.
Zato vam umjesto izvještaja poklanjamo videa na dnu ovog osvrta, a ne znamo što bismo vam više preporučili – ono od petka kad je Rade Šerbedžija rasturio amfiteatar koji je ionako već pucao po šavovima od previše ljudi i još više emocija, ili ono od subote kad su usred Splita na danu posvećenom Smoji izgovorene neke antologijske rečenice toliko važne za savjest ovoga grada.
Pa da krenemo petparačkim novinarskim klišeom – sad kad su se emocije slegle – iako nisu, a i neće još neko vrijeme – izbacimo dojmove na papir.
Festival je privukao ogroman broj posjetitelja, kažu rekordni, a priče su bile…… Bla, bla.
Nisam književni kritičar, nemamo referentni festival da bih mogao uspoređivati, a da uspoređujem s nekim drugim festivalima koje sam posjećivao – nema baš smisla.
Mene je cijeli ovaj Pričigin naveo na razmišljanje o gradu koji je predmet moje zaljubljenosti i u kojem sam odrastao i živim zapravo cijeli život.
Jer ta hrpa ljudi, koja dijeli jednu ljubav prema književnosti i kulturi, tu ljubav prema starome Splitu, pa ako hoćete uglavnom i barem sličan svjetonazor – to je jedan Split kojeg jako volim i poštujem, iako mi je teško u njega pripadati, samom činjenicom da nisam u stanju pripadati.
Pa sam razmišljao koliko taj Split ima veze s onim Splitom koji je (iste večeri kad je Rade Šerbedžija pjevao pjesmu Đermana Senjanovića), sa punohrvatskim plućima u nekom od splitskih klubova pjevao najnovije hitove turbofolka iz regiona, sve se spremajući za domoljubno hodočašće na Poljud u subotu.
Ili onaj Split koji ne odlazi na nikakve utakmice, a još manje festivale, onaj Split koji radi svoj posao u nekoj od malobrojnih splitskih firmi, a zapravo samo čeka vikend da pobjegne nazad doma na selo?
Ili onaj Split Miljenka Smoje i Enza Betizze, kojeg definitivno više nema, kojeg nam je izgradio Antonio Bajamonti, a uglazbio Ivo Tijardović, pa je ipak ostao uklesan u povijest kroz kamen, knjige, serije i glazbu?
Ili onaj obični Split mladih koji su u vječnoj potrazi za nekim brzim šutom adrenalina, ljubavi ili bijega od stvarnosti uz alkohol ili drogu, koji je isti oduvijek, a samo se ukusi i opijati mijenjaju?
Ili Split starih Splićana koji grintaju na sve te mlade i sve one druge koji nisu oni? Pa su u međuvremenu stari Splićani postali oni zbog kojih su prije pola stoljeća neki drugi stari Splićani grintali da ni ne govore ka Splićani, niti izgledaju ka Splićani, a niti se ponašaju ka Splićani. Da bi sad oni za ove nove govorili da ne izgledaju ka Splićani, ne govore ka…..
A i taj Ajduk, ni to nema veze s onin našin Ajdukon.
Razumili ste me, uglavnom valjda.
Razmišljam o tome koji je od tih Splitova pravi Split i nemam pametniji odgovor od – pa svi oni zajedno, naravno.
Razmišljam u koji od njih pripadam i shvaćam da osobnim odabirom ne pripadam nigdje, a s druge strane da bi me se u svaku od kategorija moglo svrstati od strane onih drugih, ovisno o tome jesam li im drag ili nisam.
A to koliko je Splićanima drag Split, to je posebna štorija. Nema grada kojega njegovi žitelji toliko vole mrzit ka Splićani. Osim kad im se netko sa strane ne dirne u njega. Onda postaju najveći Splitoljubi i krvoločni lokalpatrioti.
I tu je Pričigin jedno od onih rijetkih mjesta na kojem si Splićani dopuštaju ono što inače nikad ni mrtvi ne bi – dopuste si javno pokazat emocije i to one pozitivne.
Dopuste da svi vide koliko vole svoj grad i ne srame se toga.
