Sinonimi za ponizan su pokoran i poslušan. A tu je riječ na velika vrata u javni prostor uveo Zlatko Dalić, uz sakralne motive postala mu je zaštitna uzrečica, koju se više medijski nikako ne može izbjeći. To je otišlo toliko daleko da su ga počeli preuzimati i drugi treneri, svi su odjednom poželjeli biti pokorni i poslušni, među ostalim i prošli trener Hajduka, Ivan Leko. Jasno da nisu ponizni, niti da žele to reći zapravo, problem je lingvističke prirode, da se malo teže izrazimo, problem je u jezičnoj needuciranosti nogometnih djelatnika.
Iz svih javnih nastupa Dalića, ali i drugih trenera koji koriste tu nesretnu poniznost, evidentno je da je riječ koju su zapravo htjeli koristiti skromnost. Žele biti skormni, ne prenapuhani i oholi. Što je ipak dosta različito od poniznosti. Ponizni i skrušeni su bili kmetovi u Habsburškoj monarhiji, bar dok se ne bi pojavio kakav Ambroz Gubec, Matija za ekipu (iako će Nada Klaić 1973. godine poprilično utemeljeno dovesti u pitanje tezu da se 1573. godine dogodila buna samo zbog teškog života kmetova, već će razloge naći u politici, ekonomiji i religiji). Uglvanom, kad ste navijač neke reprezentacije, kluba ili samo klape koja se dva puta tjedno nalazi na terminu, ne želite da budu ponizni. Dapače, isti ti treneri koji pričaju o poniznosti istovremeno će navoditi da treba biti borben. Borbenost i poniznost se isključuju.
Problem s korištenjem termina ponizan je da na ovaj način ulazi u javni prostor i odgaja nove naraštaje koji će je koristiti na taj pogrešan način. Još 2004. godine Appel i Masterson navode kako mediji imaju sklonost preuzeti socijalni prostor mladih i djece te ih oblikovati, a sad su periodički bombardirani s tom poniznošću. Ukratko, ljudi, objasnite djeci da je poniznost generalno negativna, a skormnost je generalno pozitivna.
I nije ova Dalićeva poniznost prvi primjer sportskog ataka na hrvatski jezik. Još bizarniju lingvističku vratolomiju bilježimo iz doba dok je Zdravko Mamić još po Hrvatskoj držao presice i davao izjave svakome tko ih je htio uzeti. On je u jezični izričaj čitave države bio uveo pojam kentaur, što je bila njegova riječ za brojače na ulasku na stadion. Najgore od svega je da je dobar dio medijskih djelatnika, kojima bi ispravni jezik trebao biti ipak bliži nego bjelovarskoj mutikaši, preuzeo taj izraz pa smo jedno vrijeme stalno slušali i čitali o kentaurima. Na kraju se na sreću, s odlaskom Mamića na duži boravak u Bosnu i Hercegovinu ipak se taj sulud termin maknuo iz javnog prostora.
Kentauri su bića iz grčke mitologije, pola muškarci, pola konji, opasni ratnici i jako nagle spodobe. Koje nemaju baš nikakve veze sa stadionima i Zeus se okretao na groblju bogova dok je slušao Mamića što priča. A što je danas najpoznatiji bjegunac od pravosuđa zapravo htio kazati? Pa, doslovno je htio upotrijebiti riječ brojači, samo na engleskom. Jer brojač na stadionu se na engleskom naziva counter, doslovno brojač, mnogi modeli ove sprave čak nose i takav tržišni naziv. Mamić je samo iskrivio englesku riječ, uzeo izraz za mitsko biće i natjerao uglavnom poslušne novinare da kasape hrvatski jezik. Njemu je valjda to dobro zvučalo.
Istina je da se od sportskih djelatnika ne treba i ne može očekivati da znaju finese hrvatskog jezika. Iako ako završe i Kineziološki fakultet moraju proći kolegij koji se naziva “Kultura javnog govorenja“, očekuje se da ipak nešto znaju. Ali u konačnici, obično imaju svoje osobe zadužene za odnose s javnošću i marketing. Pa bi čovjek očekivao da im ipak kažu što ne valja. A ako ne znaju, pa onda neka ih otpuste.
