Često se na ovim stranicama osvrnemo na stanje naše izraubane struke, iako nam je to zapravo istodobno i najlakša i najteža stvar za raditi. Naime, lako nam je pisati o stvarima o kojima ipak nešto znamo s višedesetljetnim iskustvom, ali nije nam ni lako ni jednostavno pisati sve one tužne stvari o (polu)kolegama koji zbog ovih ili onih razloga tu struku svakodnevno ponižavaju.
I možemo se mi praviti da imamo dovoljno razumijevanja za onaj dio koji to radi iz egzistencijalnih razloga, iako zapravo nemamo, jer odgovorno tvrdimo da bismo radije sutra radili bilo koji drugi posao na svijetu za preživjeti nego izdali postulate novinarstva kojima se vodimo, doslovno, osobno bi nam bilo prihvatljivije postati pljačkaš ili provalnik nego netko tko svjesno objavljuje neistine.
Novinari su svugdje u svijetu postali dio medijske industrije, koja je tu, kao i svaka druga industrija – radi profita.
A to nije ono čemu novinarstvo služi. Novinarstvo je tu da izvještava javnost o stvarima od javnog interesa.
Kako je, nimalo slučajno – sve manje interesa za javni interes, jer globalni kapitalizam je nametnuo sasvim drugačije vrijednosti u kojima je važnije imati nego biti, medijska industrija se okrenula onome što ljude, kao interesira.
I bilo bi lako optužiti ljude da su oni sami krivi što ih zanimaju stvari poput onih farmi, big brothera i sličnih užasa, bilo bi lako optužiti ljude da ih zanimaju samo seks, krv i suze.
Ali ne ide to baš tako, nije to pitanje kokoši ili jaja, političari i lovaši su vrlo brzo shvatili moć medija i praktično od samog početka utjecali na ukus masa i kao posljedicu imamo činjenicu da je sad važnije objaviti horoskop neke golišave pjevačice i njenog ljubavnika glumca ili zaradu nogometaša nego glazbenu kritiku njenog albuma ili ozbiljnu analizu igre tog nogometaša. Ima jedna knjiga od Orwella koja to jako lijepo opisuje i koja je s odmakom vremena sve strašnija.
Sve su to dovoljno poznate stvari i zapravo nam ih se ne da ponavljati, ali činjenica da ljude zanimaju krv, seks i suze ne znači da mi moramo pisati o njima. To je na koncu – stvar odluke.
Mi smo odlučili pokušati odabrati stvari od javnog interesa i pisati o njima, preskačemo uglavnom crnu kroniku, horoskop nemamo, a onima koji će nam zamjeriti da previše pišemo o Hajduku imamo samo jedan kontraargument – priča o današnjem Hajduku je jedna od najvažnijih tema ovog društva.
Kad bi Hajduk sutra postao ono što je danas Dinamo, Newcastle ili PSG, ne brinite, ne bismo o njemu napisali više ni slova. Osim možda kad bi pozivali na revoluciju i nasilje po tom pitanju, ali ne bi se sad željeli gubiti u toj temi, shvatili ste poantu.
Umjesto da kritiziramo one ljude koji rade posao sličan nama, mi pokušavamo primjerom pokazati da se može drugačije. Svaki put kad ne objavimo nečiju prepisku s društvenih mreža, mi smo izvojevali malu pobjedu za novinarstvo. Malu, u mikronima mjerenu, ali ipak pobjedu.
To možete učiniti i vi. Svaki put kad vidite naslov u kojem vas upozoravaju na onu jednu nevjerojatnu činjenicu koja vas užasno zanima, a ne kliknete na njega, vi ste pobijedili u jednoj maloj osobnoj borbi.
Sve je stvar odluke.
Nama, u svakom slučaju treba pomoć. Profesionalna pomoć, našalili bi se mnogi, ali ovdje mislimo na pomoć u smislu građenja ovog portala.
Naime, krećemo u smjeru koji će na prvu izgledati kao potpuno poništavanje svih ovih naših teza o profesionalizmu i struci, ali je zapravo nešto sasvim drugo.
Naime, Trafiku smo zamislili kao oazu normalnosti.
I zato pozivamo sve one koji se smatraju normalnima da nam šalju svoje tekstove ili fotografije koje nemaju gdje objaviti. Prvenstveno se to odnosi na naše bivše ili sadašnje kolege koji, znamo to dobro – ili ne rade više u novinarstvu, ili rade u redakcijama u kojima moraju za plaću raditi stvari koje ih zapravo nerviraju.
Pošaljite nama svoje radove, mi ćemo ih objaviti nakon što ih pročitamo, provjerimo i urednički zaključimo da su napisani u interesu javnosti, a potpisati ćemo ih kako se dogovorimo, ako su pseudonimi bili dovoljno dobri za Miroslava Krležu i Milana Kunderu, onda će funkcionirati i za vas.
Isto vrijedi i za sve ostale, koji možda nisu novinari ili fotografi, ali bi to htjeli postati. Pišite, fotografirajte, pa nam šaljite, tko zna, možda baš među onima koji sad sanjaju postati novi kosač trave na Poljudu čuči neki novi mali Marinko.
Za plaćanje ćemo se lako dogovoriti, za sada nećete dobiti apsolutno ništa osim zadovoljstva za svoj rad, baš kao i mi u evo već punih godinu dana od pokretanja ove naše male oaze. A ako nas bude dovoljno, pa zarada dođe – lako ćemo se dogovoriti – ljudi smo, nismo Bračani. (Uglavnom.)
Još nam je ostalo uputiti vas gdje i kako slati vaše uratke – otvorili smo mail adresu samo za tu malu diverziju i ona glasi – zidic.trafika@gmail.com, a zašto zidić ćemo vam već objasniti kasnije.
P. S. Teme ostavljamo vama na postpuno slobodan izbor, ali čisto urednički vam možemo pojasniti da smo, recimo na temi Hajduka već i prekapacitirani, s tri osobe koje aktivno na dnevnoj bazi prate temu, i teško ćete napisati nešto što će se plasirati među objavljene, ali nije isključeno.
