Jučer je, ravno osam dana nakon događaja – u javnost izašla informacija o napadu na devetnaestogodišnjeg mladića u Zagrebu koji je nosio Livajin dres. Dres reprezentacije; onaj s kock.. pardon, kvadratićima, ne Hajdukov.
I sačuvaj Bože da smatram kako bi napad bio opravdan da je dres bio bijeli ili crveno-plavi. Doduše, ja taj napad, koliko god se zgražao nad njime – razumijem.
Iz jednostavnog razloga što, kao prvo, znam kako funkcionira svijet ultrasa, a kao drugo – pratim medijski narativ u ovoj tužnoj zemlji zadnjih nekoliko desetljeća i jasno mi je kako funkcionira ova zemlja.
Ljudima koji su blaženo na granici lobotomije i koji se nogometa sjete svakih par godina kad momci u kvadratićima oduševljavaju naciju, onima koji medijski narativ o domoljublju shvaćaju tako da im je sasvim svejedno plaču li zbog smrti Tita, mašu li Franji Tuđmanu, slave li pobjedu Janice Kostelić ili se iščuđavaju onima koje sve to skupa ne zanima, njima se nema što objašnjavati, njima je sve već objašnjeno unaprijed na televiziji, oni reagiraju refleksno.
Pavlov, pas i cijela ta priča, da ne ulazim u detalje sad. Ono što nas veseli, takvi rijetko čitaju ovaj naš opskurni portal.
Dakle, činjenica jest da je Marko Livaja crvena krpa za Dinamove ultrase. I potpuno je jasno zašto je tomu tako. Čovjek je najbolji igrač njihovog jedinog rivala, a nakon što ih je jednom vlastonožno porazio na njihovom terenu, još je i zapjevao pjesmicu kojom vrijeđa njihovu svetinju.
I koliko god se medijski pregaoci trudili prikazati Hrvatsku kao ujedinjenu zemlju u kojoj se svi jednako vesele svakom uspjehu sportaša u kvadratićima, to jednostavno nije tako. Postoje ljudi kojima su neke druge stvari važnije i to je potpuno normalno.
Nije normalno mlatit nekoga ni otimati dresove radi toga, ali je očekivano.
E sad, gdje je zapravo najveći problem u svemu ovome?
Pa u činjenici da postoji dobar dio Hajdukovih ultrasa, koji, baš kao i Dinamovi već godinama imaju svoju, nešto drugačiju priču oko reprezentacije, i koji su počesto recimo vrijeđali Luku Modrića, ali iz sasvim drugih razloga, jer kapetan nacionalne vrste doista nikad nije ništa loše rekao protiv Hajduka, dapače, čak je i sam otklonio one glupe priče po kojima ga je Hajduk odbacio.
Zamjeraju mu nešto sasvim drugo, zamjeraju mu to što smatraju da je bio kotačić u koruptivnoj mašini koja je uništila hrvatski nogomet, zamjeraju mu zaboravnost i zato ga često vrijeđaju.
I zbog toga, zbog te borbe protiv te koruptivne mašine proglašavani su neprijateljima države, orjunašima, djecom jugooficira i svašta još nešto.
A oni reagiraju tako da stalno i iznova pokušavaju dokazati svoje domoljublje, potpuno nepotrebno. I pošto su doista domoljubi, čak i kad su bojkotirali reprezentaciju – nikad nisu prešli tu granicu i napali sunarodnjaka u hrvatskom dresu. A eto, osobno smo vidjeli likova u Modrićevim dresovima na Poljudu poprilično puta.
Možemo samo zamisliti što bi bilo da se tako nešto dogodilo. Kakva bi bila reakcija medija, tražilo bi se od gradonačelnika da se ispriča, prozivalo bi se sve moguće adrese da reagiraju, zazivao bi se novi i represivniji zakon za huligane, spomenula bi se i neizbježna Margaret Thatcher.
A za ovaj slučaj smo doznali – osam dana nakon što se dogodio. I već sutra ga više nitko neće spominjati.
I nitko Dinamove navijače neće prozivati ni proglašavati orjunašima ili neprijateljima Hrvatske.
Jer to je rezervirano isključivo za Dalmatince.
