Sa Šemsom sam razgovarao taman tamo pred pandemijska vremena, trebao je to biti intervju za Splitski dnevnik, koji je blago upokojen ne dočekavši niti pisanje o koroni, pa taj razgovor nikad nije izronio ništa pisano. Al’ je ostalo sjećanje na to da pjevač i najpoznatija individua Brkova svakako ima duboka i zanimljiva promišljanja. S tim inputom sam i krenuo u slušanje njihovog novog albuma “Krvava novčanica“.
“Što god mi napravimo, nikako ne možemo doći do mainstream medija i velikih radijskih postaje“, govoraše mi tada Šemso (je, znam da sam sebe imenuje drugačije i s brojem, no živimo pank bar ovaj tekst). Prva je istina da živimo u licemjernom društvu, koje će hapsiti lutke za izloge, a pronalaziti bar razumjevanje ako ne opravdanje za pedofiliju. Gdje će nositelji političkog morala preko dana busati se u svoje kršćanske vrijednosti, a navečer na zatvorenoj zabavi okidati na Cecu Ražnjatović i iskreno se čuditi da konobarica izbjegava šlatanje za stražnjicu.
U takvom društvu Brkovi nemaju šanse, oni ovaj skriveni dio iznose na svjetlo dana, hrvatski čovjek i hrvatska žena nisu spremni za to u to doba. A one najzadojenije svakako zbunjuje i taj izričaj, miks zadnjih folk stvari s aranžmanom žestokih rifova kod njih izaziva bipolarni poremaćaj. Tako da će ovaj neobičan bend ostati u svojoj niši, vanjski uvjeti se moraju promijeniti kako bi dobili širi prijem, nije do njih. No, to ne znači da se oni sami ne mijenjaju.
Jer jesu, “Krvava novčanica” njihov je najodrasliji album, ako se tako može kazati. U kojem kroz zajebanciju i naizgled jednostavne stihove pričaju zapravo o jako zanimljivim temama. A dosta iskusno album otvaraju s “Više ni pankeri ne slušaju punk“, skladbi koja je zasigurno predodređena da bude najveći hit i koja je vani već neko vrijeme. Ima onaj ritam koji brzo ulazi u uho, pitke stihove i zapravo govori o jednoj propasti i promjeni. “Kako je propao rokenrol” 34 godine poslije. Punk je propao kad su pankeri počeli za 200 eura kupovati martensice i o tome na svoj način progovaraju Brkovi.
Ima iza toga svega, naslovna pjesma recimo krtitika je današnjeg vrijednosnog sustava koji počiva na novcu u potpunosti. Šemso to zna izraziti, a da i zadnjem kroneru na klupici u parku sve bude jasno. Ljubitelji kafana na svoje će doći s “Hej konobar“. No, dok je kavana recimo kod Kreše i Žuvija u “Štaš pit” opisana iz vizure onih dosadnjakovića koji svakog moraju častiti jer zato, “Hej konobar” mnogo je introvertnija priča, o onom ljubitelju šanka koji živi sam sa svojom birtijom i svojim konobarom. Noir balkanskih krčmi i kafića.
Moram istaknuti i pjesmu “Tom Cruise“, koja mi je druga neomiljena s albuma, čisto zato jer ima stih a svi žele biti Tom Cruise. A ne žele, neki tog minijaturnog glumca ne podnose još od Top Guna (onog originalnog, ne ovog sada), koji je toliko nepravde učinio i filmskoj i zrakoplovnoj industriji. Jebo vas Tom Cruise… Iako refren sadrži jedan od kultnijih stihova – “umjesto panka sviram blues“, iako je pjesma glazbeno odlična, ali – Tom Cruise kao oponencija luzeru koji navlači kožicu subotom uvečer… Ne.
Druga neomiljena mi je “Mozgić mali“, ne zato što je loša stvar ili spominju nekog lošeg, nego jednostavno mi tu Brkovi nisu Brkovi. Kao da odjednom Youtube ili Spotify prebace s Brkova na Dubiozu. A to stvarno nije u redu.
No, zato odmah iza nje ide zatvaranje albuma s vjerojatno drugim velikim hitom. “A kada padne noć” je stvar na kojoj gostuje Mira Aleksić, zvijezda folk glazbe. Skladan duet koji će biti najstvar onom folkičnijem dijelu slušateljstva Brkova, a zbog žestine rifova i odlične gitarističke minijature će mila i onima čvršćeg izričaja.
Dakle, Brkovi su uspjeli ostati Brkovi, zajebancija na entu, specifičan Šemsin i glas i stih, dovoljno nihilizma da znaš da je sve u banani, a ipak dovoljno žestine da te ponese, ono ka, ipak ćemo se boriti. Ostaju bend koji daje mnogo više nego je zastupljen u općenarodnim medijima. Album koji je veliki plus na kraju, tim prije jer su mijenjali gitarističku sekciju. Prasca i Žorža su zamjenili Igor Paspalj i Alen Vlajnić. Dva vrhunska gitarista, čak i izvan okvira Hrvatske, ali svejedno je to doza rizika bila. David Gilmour je fenomenalan gitarist, nadnaravan u nekim djelima, pa svejedno ne bih želio testirati bi li bio dobar član Ramonesa. Mogu li dobri gitaristi uklopiti se u taj dernečki punk koji je djelovao da je tek sekundama udaljen od potpune disharmonije i nihilističkog razbijanja gitara o pod bilo je legitimno pitanje. Sada više nije, mogu, kvaliteta je kvaliteta. I bez razbijanja gitara.
