Eto, kaže onaj Istrin mladac da nije on simulirao, jer da on to nikad ne bi uradio. To što je pao, pa se ustao, pa kad je pao gol opet pao, to je bila naknadna bol. Da je Hajduk objavio Kalinićevu izjavu u kojoj se kune kako nije ni dodirnuo tog momka, možda bi se to pamtilo? Da je Kale rekao – nisam, majkemi – bi li to bilo više vrijedno?
Hajduk nije zaslužio više od boda u nedjelju, ali to nije poanta priče. Poanta priče je da više od toga nisu zaslužili ni Dinamo ni Osijek na istom mjestu u recentno vrijeme, ali za njih vrijede drugi kriteriji i to je cijela priča.
Uopće mi se ne da detaljizirati oko toga, ali ako sam ja sa otprilike 30-ak metara udaljenosti vidio gestikulaciju i način na koji je Nikola Kalinić reagirao nakon poništenog gola, onda je to sudac utakmice vidio i čuo još bolje, a samom reakcijom u kojoj nije zbog toga pokazao drugi žuti napadaču Hajduka je pokazao i dokazao zašto i kako je donio odluku koju je donio.
Oni koji barem malo prate američki nogomet, sport koji je prvi uveo video tehnologiju kao pomoć sucima, znaju da tamo postoji jedan institut koji je svetinja u slučaju promjene odluke – nepobitni dokaz. Dakle, ako video snimka ne pokazuje nedvojbeno da je riječ o pogrešci, odluka s terena ostaje.
Ipak, sve je to nebitno, svi koji žele malo analizirati i pratiti što se i kako događa u domaćem nogometu odavno shvaćaju u čemu je stvar i nikakav VAR ni kozmetički zahvati neće to promijeniti. Samo potpuna lustracija hrvatskog nogometa može osigurati pravedno natjecanje.
Što se mordorskog narativa tiče, već sam dovoljno puta u zadnjih nekoliko mjeseci pisao o tome, ovdje ću spomenuti (sad ide spoiler alert) Peaky Blinderse, jer tamo sam vidio scenu i čuo rečenice u kojima se ogleda cijela priča hrvaskog sporta, a zapravo i cijelog hrvatskog društva.
Naime, glavni lik, lokalni štemer koji se nakon povratka iz rata okrenuo organiziranom kriminalu, pa stigao i do parlamenta u jednom trenutku pokušava naplatiti nešto od jednog engleskog lorda, koji je pedofil i postoje snimke njegovog općenja s djecom, a ovaj ga pokušava prevariti, zaštićen svojom titulom.
U jednom trenutku Lord, zgrožen prijetnjama u slučaju neplaćanja kaže – „kako je takav čovjek uopće došao do pozicije u parlamentu“, na što mu naš junak (jer da, junak je, njegov moral je iznad svih tih lordova, a njegovo nasilje puno blaže i prihvatljivije od onog kojeg provodi država) kaže – „Takav čovjek?! Nemojte zaboraviti da sam vidio fotografije.“
U poziciji smo da nam moralne prodike i lekcije o sportu i ponašanju drže najgori ljudi u zemlji – ratni profiteri, kriminalci, korumpirana smeća, koji su do svoje pozicije moći došli na najnemoralniji mogući način. I onda nama prigovaraju jer palimo baklje i jer nam ulica vodi klub.
Ono što mene vječno zabavlja je količina onih koji „navijaju za Hajduk“ ali prihvaćaju taj narativ. To su ljudi koji stoje doma, na kauču, prihvaćaju taj vrli novi svijet u kojem su im dovoljne mrvice koje im sa stola dobacuju gospodari Hrvatske i čude se onima kojima cijeli taj sustav smeta.
To su ljudi koji pojma nemaju što svi mi koji odemo na utakmicu trpimo, ljudi koji pored zdravih očiju ne shvaćaju kako igrači Hajduka nemaju iste uvjete za natjecanje kao drugi, to su ljudi kojima je dovoljno da ih ne tuku. A čak i ako i do toga dođe, vjerojatno će pronaći neko opravdanje i biti zadovoljni što ih samo tuku, a ne ubijaju kao neke druge.
Za konac ovog malog ranta osobna retrospektiva – prije utakmice sam napisao kako je u Istri divno i najavio da ću se u slučaju pobjede u naredne dvije utakmice prepustiti trenutku.
Naravno da je od tog trenutka sve krenulo krivo. Toplo istarsko jutro se pretvorilo u ledeno burno popodne, na ulazu neuobičajeno maltretiranje kad je Aldo Drosina u pitanju, ali koje je brzo prestalo reakcijom ljudi iz Hajduka koji su ovaj put stvarno odradili svoj posao što se svojih navijača tiče, pa smo gledali utakmicu kakvu smo gledali, još se jedno poluvrijeme po koncu utakmice smrzavali na tribini jer je to normalno i uobičajeno, pa smo krenuli na petstotinjak kilometara dug povratak kući.
Na putu, normalno i uobičajeno, zatvorene sve benzinske postaje do negdje ispred Karlovca, negdje od tunela Tuhobić je krenula olujna bura i gusti snijeg, koji nas je pratio sve tamo do pred Sv. Rok, koji nam je, očekivano, zatvorilo taman koji minut prije nego smo do njega stigli, a mi smo, ovako oguglali na sve nevolje i nedaće – uživali u putovanju.I zato, pridružite nam se.
Kako natpis s fotografije kaže – ako putujete s nama osjetit ćete okove koje nam stavljaju, ali dok ih ne osjetite, nećete ih ni pokušati zbaciti, a to je, vjerujte mi – puno gore.
Lani nas je na istom mjestu bilo otprilike 6 puta manje, nadam se da će nas ubuduće biti još više, jer samo ako odustanemo, okovi nam ostaju oko ruku i nogu i moći će nam i dalje raditi što žele.
I samo ako na to pristanemo smo zapravo poraženi.
