Sveti gral je nešto o čemu ljudi maštaju već tisućama godina. Još iz druidske mitologije vuče se motiv tog magičnog artefakta koji omogućuje veliku moć. Poslije ga je preuzela i kršćanska mitologija i to bi sada bio čarobni kalež iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri.
Hrvatska je svoj Sveti gral našla i čini se kako je to stari mobitel Josipe Rimac. Plesalić sada, Čulina nekad prije. Iz tog magičnog artefakta izlaze stvari koje onda dodatno oblikuju društvo, politiku, a bogami i nečije osobne prilike. Zadnja “žrtva” tog magičnog mobitela je Ivan Turudić, poznati sudac i Plenkovićev kandidat za glavnog državnog odvjetnika.
I unatoč spinovima koji sada dolaze i od Turudića i od političke partije koja ga podržava glavni problem nije komunikacija njega i posrnule političarke. Koja je bila takva kakva je, pomalo koketna i razotkrivajuća za sposobnosti i Rimac i Turudića, koji moraju imati čitavu operaciju da dođu do javno dostupnog dokumenta kojeg se može naći na službenim stranicama ustanove koje se i tiče. Ne, to nije problem, ono problematično je da Turudić nije govorio istinu.
Priča je na kraju plastično jednostavna, sudac je tvrdio 2020. godine da uopće nije ni poznanik s Josipom Rimac, da se tek jednom s njom našao na kavi, da bi s porukama koje su proteklih dana isplivale u javnost postaje jasno da to nije bilo točno. Da je njihovo poznanstvo mnogo razvijenije i da su se mnogo češće susretali. Dapče, neke od poruka sugeriraju neka sređivanja što otvara dodatne sumnje. Kako god se uzme, Turudić sada ima velikih problema, adaptacija istine nije nešto što se može tolerirati glavnom državnom odvjetniku. Kandidatu za to mjesto, bar.
Ima tu i jedan dodatni dio priče. Naime, odakle ove informacije u medijima? Samo su dvije opcije, jedna je da nezadovoljnici iz DORH-a ovo puštaju, ali ona je nekako manje izvjesna. Ta je institucija pod povećalom, sva priča oko Lex AP dovela je do dodatnog zatvaranja te institucije. Druga je opcija da od ovih na vlasti dolaze sve ove poruke gugutanja. I tu dolazimo do moguće političke igre.
Ili u HDZ-u i njegovim trabantima koji bi trebali dignuti ruku za Turudića u Saboru postoji struja koja je protiv toga ili se samom vrhu sad više ne sviđa. Kad kažemo vrhu, mislimo na AP. I koliko god možda suludo djelovalo da Plenković tjedan dana nakon što Turudića instalira za svog kandidata sabotira istog, ne bi bio prvi put da HDZ odigra toliko. Ako su u stranci shvatili da je Turudić postao teret, moraju ga riješiti na prihvatljiv način sebi. A ne otvoreno maknuti i time napraviti kako Zoran Milanović želi, Plenković bi rađe išao u Sibir nego to napravio.
Dojam je da su Milanovićeve priče o SOA-i i njezinim izvještajima više neki oblik prijetnje, jer koliko je poznato, u tim izvještajima i sigurnosnim provjerama nema ništa pretjerano problematično za Turudića. Odnosno, sve se to zna, njegovi kontakti sa Zdravkom Mamićem nisu bili tajna ni prije. Za onu provjeru iz 2014. godine pouzdano znam da nema nikakvih neugodnosti po suca. Iako su ga temeljito istraživali, čak su provjeravali i kako su mu kćer i sin došli do pozicije da studiralu na Cornellu i Pennsylvaniji, renomiranim američkim sveučilištima gdje godina na svakom košta 50 i više tisuća dolara. No i to je bilo pokriveno stipendijama. Dakle, SOA nema neki inkriminirajući materijal o Turudiću, uostalom da ima dokaze o kriminalu morali bi ga ionako proslijediti u DORH ili USKOK.
Uglavnom, Turudić je poslužen kao glavno jelo u političkoj igri, a tko je chef još se ne zna. Na kraju je ovo samo još jedna epizoda nefunkcioniranja hrvatskog društva, u kojem se ovako bitne stvari donose tek kad isplivaju neki tajni dokumenti. Čitav sustav je u međuvremenu rob sukoba predsjednika i premijera, koji je davno iz političkih otišao u osobne vode. Znajući Turudićev karakter, njemu je sad najgore ne to što je uhvaćen u adaptiranju istine, nego što je samo pijun u nekoj igri.
