Situacija je takva, treba opet nešto napisati iako sam kao opravdano odsutan. Ali ne može se tek tako propustiti prilika za kazati kako je spektakularno živjeti u 2024. godini i biti navijač Hajduka.
Ljudi moji, Ivan Perišić je potpisao za Hajduk. Zamislite se tren nad time. Je, sad će vam prosječan jalni Dinamovac govoriti o godinama , ozljedi, ovome onome. Taj isti bi crkao od sreće da je prije četiri godine potpisao Modrić za njih, koji je tada bio u toj životnoj dobi. Ma šta, evo su nabrijano krenuli da bi ga i sada rado, iako je njemu draže još malo nakupiti love dok se može, punica bi ga ispleskala da potpiše za bilo koga za jedan euro. Jal, ljudi moji, samo jal, ništa drugo. Kmečanje, reklo bi se nekada. I mediji gore su razapeti, između toga da umanje Hajdukov potez i s druge strane nemogućnosti da bar javno ne žele što brži oporavak zbog reprezentacije. Vidi se kod nekih da baš i nije taj dres svetinja sad kad jedan od ključnih igrača igra za Hajduk.
Šest mjeseci se u hajdučko puku provlači kako će Perišić doći ove zime, bilo je tu i pouzdanih informacija, ali teško je to vjerovati dok ne vidiš. I je, uplela se malo sudbina, morao je doći na kraju ozlijeđen, ali možda je to tako trebalo biti. Šest mjeseci je trajalo nadanje, nekima i duže. Ali ono što se sad treba kazati je kako ovaj dolazak nije samo dolazak jednog od pet najboljih svjetskih krila u posljednjih deset godina. Ovo je i pokazatelj dokle je Hajduk došao, jer nemojmo se zavaravati, ne bi se Perišić vratio da klub nije na jednom nivou koji je prihvatljiv i za velike igrače.
Nekako se poklapa, dolazi jedan od najboljih u posljednjih deset godina, ključni čovjek za srebro i broncu sa svjetskih prvenstava. A navršilo se i točno deset godina od priprema koje je Hajduk igrao u markerima, jer nije smio igrati službene dvoboje, čak niti prijateljske. Deset godina kako smo gledali je li ovaj mali Kouassi koji je doveden za 50 tisuća po sezoni može pomoći. Desetljeće od onog čekanja hoće li se financije dovoljno zatvoriti kako bi se uopće moglo nastupiti. Kao da je jedan čitav život prošao od toga. Ima zasigurno dosta onih na sjevernoj tribini koji se niti ne sjećaju kako je to tada izgledalo, stasala je jedna čitava generacija koja nema tu traumu. Ali je daleko od toga da ne zna za to, uvijek će u kolektivnoj svijesti Hajdukovih navijača biti ta pažnja usmjerena u nadzor kako se nešto slično nikad više ne bi moglo dogoditi.
Iz tog nogometnog podruma evo se došlo do toga da slažeš ekipu za Ligu prvaka. Jer nećemo se zajebavati, nije Perišić došao zbog nacionalne titule, treba još onaj jedan korak. Posebno u sljedećoj sezoni. I da se ne lažemo, uvjerenja sam kako bi Hajduk u normalnim uvjetima do povratka Perišića na teren i osigurao tu titulu. No, uvjeti neće biti normalni, Mordor se joguni, sve će pokušati, nekad veliki protivnici nogometnog gubernatora sad viču kako je bilo bolje kad je on tu bio. A on je bio jedan od rijetkih koji se plašio Hajdukove titule, znajući da će to njih baciti u drugi vagon. Sad lagano i svim njegovim i saveznicima i protivnica to dolazi iz guzice u glavu i jako su uplašeni. Jer plan B kod njih ne postoji, u gabuli su bez velikih europskih novaca.
Čeka nas pet ludih mjeseci, utakmica po utakmicu i čekanje povratka Perišića. Reći će neki da igrački zapravo za to on nije bitan, a tu su skroz u krivu. Rekoh, Hajduk bi većinu riješio do povratka da je situacija normalna. Ali nije. I bitno će bitionih šest ili sedam utakmica koje će Perišić odigrati. Jer i samo 20 minuta kad bude na terenu to će biti druga situacija od svega do sada viđenog.
Uglavnom ljudi, nakon jednodnevnog mamurluka samo mogu kazati da je ovo nejvjerojatno vrijeme za biti navijač Hajduka. Nama starijima u glavi su još jasne slike iz one sezone 1994/95, ali ovo prijeti da bude korak više. Jer tada se zbog politike i lopova zasralo nakon uspjeha, sad je previše budnih očiju koje neće dopustiti ponavljanje takvih grešaka. Tko god bio na čelu države. Godina je 2024., a mi živimo svoje snove.
