Kao i svaki prosječni navijač Hajduka probudio sam se u petak s glavoboljom. Ne zbog igre Hajduka, kao i svatko tko bar malo shvaća nogomet znao sa da su odigrali jako dobru utakmicu, kontrolirani rizik, rekao bi Kruno Jurčić Krunč. Nekad u sportu te košta i nedostatak sreće, dva puta se ta sreća svela u pet centimetara, na to ne možeš utjecati, 0:0 je ostalo, ali ako isto ovako odigraju i u Solunu morat će se sreća i nasmješiti.
Ne, glavobolja nije bila zbog igre, nego zbog viška nervoznih cigareta prije i za vrijeme utakmice, te zbog tekućine za hidratiziranje nakon dvoboja. I tako treba biti, bar za mene, dio je to rituala koji ide u nogomet, ne bi bilo toliko zanimljivo da nema te nervoze. Nema se čovjek na što žaliti. Ali onda mi je u toku takvog jutra došlo veliko otkrivenje. Hajduk već prekosutra igra opet. Veselje.
Još je jedan to razlog, koliko god bio malen, zbog čega bi bilo odlično da Hajduk uđe u skupine. Taj gušt utakmica svako nekoliko dana nešto je što smo manje-više svi zaboravili. Davno je bila 2010. godina, hrpa je momaka i djevojaka sa Sjevera u to doba još u vrtiću bila. A nama starijima izdogađalo se čudesa u tih 13 godina, preživjeli smo i najtežu pandemiju u posljednjih 100 godina, četvero premijera smo kroz to vrijeme imali, troje predsjednika, ušli smo u Europsku uniju, dva jaka potresa su pogodila Hrvatsku… Uostalom, Marko Livaja je taman te sezone kao friški 17-godišnjak otišao u Inter i počeo svoju avanturu po inozemnim terenima.
Je, dosta je prošlo od te 2010. godine, zaboravili smo kako je to probuditi se nakon neke utakmice i već za dva dana iščekivati novu. Golgota koju su navijači Hajduka prošli, kao i sam klub, stvarno bi trebala biti dovoljan razlog da u ovo doba iskljupljenja dobijemo priliku za to serijsko praćen je utakmica, da čitav tjedan bude podređen nogometu. Hajduku, ne nogometu.
I odmah da velim, zapravo mnogo više sam na iglama zbog utakmice protiv Belupa nego sam bio prije PAOK-a. Tu sam na liniji ostalih iz ove redakcije, koji to i pomalo papagajski ponavljaju. Samo ću ja biti malo direktniji, napisati pravu istinu. Da većina nas želi titulu, da su utakmice u HNL-u primarne, a Europa je samo dodatna nagrada. Svi mi želimo slavlje u petom mjesecu, a da ne bude zbog Kupa. U redu, pristali bi i na pehar Konferencijske lige, ali o tom potom (pošalica, da ne misle neki da sam baš skroz pošemerio, još nismo dovoljno moćni za uzeti europski pehar).
Zbog pomalo suludih pravila te spleta okolnosti s nasiljem nekih navijača Hajduk je u prilici u kakvoj dugo nije bio. Da dođe u poziciju da Dinamo lovi njega u prvenstvu. To je potencijalno nešto novo za Hajduka, ali i za Zagrepčane, trebat će možda vidjeti kako će i oni reagirati na takvu situaciju. Tako da je zbog tog davnog obećanja da će Hajduk dignuti titulu u svibnju ovaj susret protiv Belupa važan minimalno kao utakmica prekjučer.
Divno je to, da svako par dana igraš bitne susrete, da se stadion puni, u konačnici da ekipa stvarno smisleno igra. Stvara to šušur u glavi svakog navijača, taj serijski niz utakmica. Već se sad možemo veseliti da ćemo ponedjeljak ujutro, nakon Belupa, moći krenuti razmišljati i pričati o dvoboju koju slijedi za tri dana. Možda to ne donosi pretjerani psihički mir, ali nije loše ni da je nemir u nama. Napokon ta nervoza, ona pozitivna, jer stalno je bitan dvoboj, dva-tri dana udaljen. Samo neka što duže ostane tako.
