Ležim ovaj vikend s bolnom glavoboljom, onom koju samo mamurluk izaziva, razmišljam kako su ove reprezenatativne stanke depresivne i onda u tom razmišljanju odjednom mi se upali jedna lampica. Pazite, Hajduku su dosta postepeno vraća Josip Elez od ozljede, ali je jasno da će biti treći half, iza betonskih Uremovića i Šarlije.
I sad promislite još jednom, Elez je Hajduku treći stoper, zamjena za prvi tandem, koji eventualno ulazi i pretkraj dvoboja, kako bi donio dodatnu visinu u kaznenom prostoru. Josip Elez je treći stoper. Hajde, sada iskreno, da vam je netko prije četiri godine, u ono doba kad se Hajduk uspio dignuti s drugog na peto mjesto, govorio da će se Elez vratiti u Hajduk i da će biti zamjena, što bi mislili? Da se taj najeo ludih gljiva, jel’ tako?
To je najveći uspjeh tandema Jakobušić – Nikoličius, da su ovakve stvari postale normalne i da ih se sjetite tek u dokolici mamurnosti. Imali su oni i falingi, bože moj, nitko ne može sve pogoditi, ali igrački su Hajduk doveli na neki drugi nivo, zapravo nedoživljen u doba ovog novog čistog Hajduka. A objektivno, teško da se od one generacije Lige prvaka skupila bolja ekipa. Iako je ta imala neke slabije točke u ekipi koje današnji sastav nema. Vuica bi recimo bio peti stoper danas. Ostat će neke fleke ovom tandemu ponajviše u trenerskim odabirima, gdje Leko iskače kao primjer nekomplementarnosti s ekipom, kao i novčane težine. Ali ono najbitnije na terenu su pogodili.
Čini mi se da na ovoj činjenici i u klubu i na tribinama treba graditi optimizam. I ono drčno stanje, tako potrebno južnom duhu da izvuče iz sebe ono najbolje. Ljudi, imamo klub u kojem je Elez zamjenski stoper, u kojem bisera Sigura možete šaltati po pozicijama jer uvijek je Moufi tu da uskoči na onoj na kojoj se profilirao do sada… Jednostavno trebamo imati onaj gard u svakoj utakmici da je protivniku došao legitimni kandidat za titulu, najjači Hajduk u posljednjih desetak godina, predvođen Livajom, najvećim igračem koji je u svom vrhuncu karijere igrao u Hrvatskoj.
Da, Hajduk ima sastav za titulu. Već u ovom trenutku, a vidjet ćemo još što će biti nakon zimske pauze, nekako mislim da će dojam biti i izraženiji. I tako se moramo postavljati. Jasno, to što imaš sastav za prvaka ne znači da ćeš i biti, puno je tu unutarnjih mogućnosti sranja, a o vanjskom kontekstu da ne pričamo. Moraju se neke stvari poklopiti, ali najbitnija je stvar da temelj postoji, imamo ekipu koja može do vrha. Tamo sad i jeste, da se ne lažemo, pokazuju oni to unatoč turbulencijama koje su imali od početka sezone.
Tu se još jednom vidjelo i da je Hajdukova publika jedna od najzahtjevnijih i najzajebanijih. Pola ljudi je prije mjesec i pol dana jaukalo kako sastav ništa ne valja, jer su bili u sustavu koji im jednostavno nije odgovarao, igrali su u grču. Mala promjena u postavkama na terenu, malo rasterećenja u glavi i adaptacije treninga i odjednom i većina te publike vidi što smo mi Mohikanci govorili stalno. Hajduk ima vrhunsku ekipu za hrvatske uvjete. Jednostavno ću vam pojasniti, da su ista ova imena igrala za Dinamo ove sezone i da im se dosuđivalo sve ono što se njima sudilo, poput onih penala u Osijeku, taj bi Dinamo bio već bar na desetak bodova prednosti pred konkurentima.
Što nam sad preostaje? Ništa, utakmica po utakmicu, svaka je finale, pogotovo ovaj kraj jesenskog dijela treba dobro odraditi, zadržati se na vrhu, a nije lak raspored, on će pokazati da je ova ekipa zrela za najviše domete. I pratit će ih se u tome, već će Pula gorjeti s rekordom stadiona. Bijeli se grad, bijeli se stadion, a nije snijeg niti su labudovi.
Samo jednu želju imam…
