Da je u Hrvatskoj normalna liga i normalan nogomet, Hajduk bi nikad lakše došao do titule. Glavni oponent je u potresima na terenu i u kancelarijama, u tri dana je prodao kostur ekipe. Onda su drugom najvećem protivniku uzeli i trenera na način koji nalikuje na kakvu oružanu pljačku. Treći najveći protivnik je u novčanim problemima, pa iz ionako upitno dobre obrane mora prodati najpouzdanijeg braniča. A Hajduku u međuvremenu ostalo igranje samo na jednom frontu, nema nikakvih potresa i šokova, samo se raspravlja treba li još koje pojačanje, dok je kostur ekipe na okupu već dvije sezone.
E, ali u Hrvatskoj nije normalna liga i nije normalan nogomet. Pa će zbog toga Hajduku sada biti teže doći do naslova. Jer glavni konkurent se prebacio u poseban mod. I možda Zdravko Mamić nije prisutan tijelom, možda je stvarno istina da više nema utjecaja (nije istina), ali svakako je njegov duh ponovno oživo.
Do jučer Dinamo nije imao novca, Bišćanu se pojačanja nisu dovodila, čekalo se s prodajom Šutala i Ivanušeca iako faktički od lipnja svi znaju da će otići. Stojković i Kačavenda dolaze već mjesecima, ali eto baš se sve finišira nakon što je otišao sad bivši trener. A na klupu došao čovjek koji niti ne skriva da je u kontaktima s nekadašnjim maksimirskim gubernatorom u privremenom bijegu u Hercegovini. Rekli bi Partibrejkersi “moj duh sada slobodno šeta, vidjet ćeš ga na putu za jug“. Zdravkov duh pak možete vidjeti na adresi Maksimirska 128.
Što na kraju znači da u Hajduku moraju biti spremni i na zakulisne igre. Čak i upitno koliko će biti zakulisne, jer dosta toga je bjelodano već sada. Hajduka se stavlja u zapećak, teško je reći da Livaja eto slučajno nije pozvan u reprezentaciju. Nije ni slučajno da bivši policajac koji je u HNS došao otprilike u onom kontingentu rashodovanih policajaca nije vidio neonacističke simbole Rudešovih navijača. Nije slučajno da disciplinski sudac tvrdi da ne može bez ex-policajčevih zapažanja kazniti Rudeš, iako nije imao problema na osnovu pogovora kazniti Marka Livaju i Danijela Subašića.
Ukratko, korporacija kako ju je nazvao Nenad Bjelica ubacuje u višu brzinu. Mirko Barišić je uspio primiriti navijački puk s par kozmetičkih zahvata, na kraju ih je doveo u situaciju da oni sami traže micanje Igora Bišćana, a u međuvremenu se po sastancima miri s Mamićevom strujom. Onaj tko misli da se hercegovačkog bjegunca baš ništa nije pitalo kod dovođenja Sergeja Jakirovića naivniji je od petogodišnjeg djeteta.
Dakle, Hajduk će imati klipove po putu, veće nego je imao Bišćan, a nije da ih nije imao. No, trebaju neprijatelji uzeti u obzir nekoliko stvari. Hajduk je nikad uređeniji u posljednjih više od deset godina, neki bi rekli i 30. Ekipa je nikad jača vjerojatno još od ukidanja one zabrane odlaska u inozemstvo tek iza 28. rođendana. Tu je i VAR, koji ipak ne dozvoljava baš čistu pljačku na terenu, mora se nešto dovesti bar u situaciju “slobodnog sudačkog uvjerenja”.
Bit će stoga korporaciji ipak teže, neke su se stvari kroz godine promijenile, čak i kad zasukaju rukave upitno je hoće li im biti dovoljno da svoj banditski svemir vrate u harmoniju. Tu je i objektivna situacija da je Hajduk trenutno jači od Dinama koji je ostao bez usluga Livakovića, Šutala i Ivanušeca, možda i Petkovića.
U konačnici jednostavno treba prihvatiti to isključivanje od nogometnih struktura. Nepozivanje Livaje zapravo je dobra stvar, ostaje s ekipom trenirati. Nesudjelovanje u šporkoći koja se trenutno događa samo je pozitivno nešto. A na druge aršine za kazne Hajduku i ostalim klubovima zapravo smo se navikli. Sve u svemu, sezona bi mogla biti i zanimljivija nego što se mislilo.
