Juniori su svojom pobjedom nad Cityjem malo isprali onaj loš okus od prošlog seniorskog vikenda, na trenutak sam valjda kao većina zaboravio na tu blamažu. Iako sam ja to očekivao. Kvragu, na Poljud je dolazio klub iz Manchestera. Nogometne ekipe iz tog grada nikad se ne provedu dobro u Splitu.
Juniori Cityja bar se mogu tješiti da su rezultatski prošli puno bolje od svojih seniorskih kolega iz crvenog tabora. United je posljednji put kad je igrao na Poljudu ispraćen sa šest komada u mreži, toliko se Hajduk s njima bio zajebavao da je u jednom trenutku bio uveden u igru i brat Zdravka Mamića, Stojan. Zamjenio je bio Zlatka Vujovića.
Ipak, dvije stvari su mi posebno upale u oko gledajući dvoboj. Prva je sazrijevanje Duje Reića. Za tog momka sam prvi put čuo tamo 2013., 2014. godine kad sam na lošoj Youtube snimci gledao dugokosog klinca od 6-7 godina kako dribla sve što stigne. Duje Reić, kazaše mi kibici Hajdukovih mladih kategorija. I neću sad kazati da sam pozorno pratio njegovu karijeru, ali tu i tamo bih bacio oko na njegove nastupe. Jednom-dvaput gledao uživo, a otkad je HDTV-a i dosta češće. U tom razvoju malo me podsjećao na Rapaića. Kad mu se igralo, nećemo se varati, bilo je utakmica na kojima se Mikiju stvarno nije igralo, samo ih je odrađivao.
Tako je mladi Reić podsjećao na ono njegovo kad uzima loptu, pa dribla, probija stranu, ponekad se šali s protivnicima bacavši ih na guzicu. Malo sam postajao skeptičan, iz iskustva znam da igrači koji tako soliraju u mladim kategorijama, koliko god oku bili ugodni, znaju zapeti kad dođu blizu seniora. Najplastičniji primjer toga nekako mi Alen Halilović, koji je bio bolesno dominantan u kadetskim danima. A onda jučer – Duje Reić, još kadet, u osmini finala Lige prvaka juniora protiv Man Cityja igra zadnjeg veznog. Svi će vjerojatno pamtiti njegov dubinski balun nakon kojeg Brajković zabija gol.
Dobro je Budimir skautirao, taj juniorski half Cityja Burns već sad je tehnički jači od pola veznih u HNL-u. Ali je trom i zna se zaboraviti, nekoliko je puta patio zbog dubinskih lopti Hajduka, pa i ove Reićeve. No ono gdje me je posebno oduševio su defanzivne zadaće. Presjecanja lopte, praćenje i fauliranje igrača kad treba, blokiranje šuteva. Kao da je duh N’Golo Kantea bio ušao u njega. I sad sam sretan, mali ima veliku perspektivu, a Budimir je izgleda pobudio u njemu sve ono momčadsko.
Druga stvar je Jere Vrcić i njegovo provociranje crvenog kartona već spominjanom Burnsu. Koji je bio sa žutim jer je muku mučio sa stizanjem Hajdukovih napadača. I tako opterećen je ušao u raspravu s Vrcićem koji je prvi njegov fizički kontakt iskoristio za staviti suca u poziciju da mu ne može ne dati karton. Nema tu ništa loše, to je klasični argentinski i talijanski način, Burns je stvarno zaslužio taj drugi žuti karton, ali u utakmici gdje je sudac ipak svjestan da na jednoj strani igra financijski najjači kolektiv u sportu ipak se mora to ispotencirati za sigurnu kaznu. Vrcić kao neki veteran Napolija…
I tako, s veseljem se prisjećamo jučerašnjih trenutaka dok se spremamo popiti xanax za pripremiti se za poslijepodne…
