Mediji u Hrvatskoj su generalno gledajući loši, polovica ih ne može žvijeti od tihe simbioze s vlašću, kako državnom tako i lokalnima, i zapravo je ona temeljna neovisnost upitna. Nekako nije velika tajna da medije smatram jednom od velikih fleka društva i da zapravo ne bih radio za nikoga da mi tu nisu obećali punu neovisnost pa m ogu trkeljati što god hoću. Čak i faktografski griješiti kao u prošloj Kultnoj.
No, isto tako ću sad napisati da su mediji još i dobri kakve su nam internetske mreže, mobitelske komunikaciji i kafanski prostor. Često će oni koji ponekad i opravdano pljuju po medijima i novinarima sami sudjelovati u online raspravama u kojima će se toliko gluposti nadrobiti da je to zapanjujuće. I neće u tome vidjeti svoje licemjerstvo, jer eto, oni ne pišu u medijima, nego po nekim forumima, tviterima, fejzbucima… Ne shvaćajući da je došlo novo vrijeme, mediji 2.0, u svojoj srži svi ti komentari su zapravo članci. Dostupni su široj javnosti, da se ne lažemo i pisani su za širu javnost, ljudi vole ispasti pametni i informairani pred što više ljudi, ukratko, radi se o medijskom proizvodu.
Je, sad vam je vjerojatno zajebano kad promislite da ona vaša poruka u WP grupi gdje vas je pedeset ima težinu novinskog članka. Malo sad raste neugoda zbog osjećaja odgovornosti? Mediji vam sve to isto rade, samo imaju još dvije odgovornosti kojih su za sada internet ratnici lišeni. Prvi je odgovornost prema javnosti. Novinari kad pišu svašta postanu crvi, onako skupno, koga boli neka stvar što se time vrijeđa i one poštene koji krvavo zarađuju zapravo sitan novac (zaista, plaće dobrih novinara su zapravo jako male). Osoba koja samo piše bjesomučnu količinu tekstova po internetu pak ima samo odgovornost prema sebi, ako je u nekim okvirima. Jer, objektivno, društvene mreže ne miču čak niti postove koji vrijeđaju direktno neke ljude. Nije govor mržnje ako samo jednog zajebajete, morate čitavu grupu.
Druga je stvar pravna odgovornost. Mediji se s time moraju nositi, sustav je takav da ih svatko može tužiti, čak i kad zna da nije u pravu i da će izgubiti. Ali svaki je postupak ogroman teret medijima, gubi se vrijeme, gube se novci i možda najbitnije stvara se atmosfera straha, koja u nekom trenutku prijeđe u samocenzuru. Jer, mislit će novinar, koliko god iskren, neovisan i dobar bio, šta meni treba da se jebem po sudovima?
Zašto ovo pišem? Zato što su, jasno, i do mene došle glasine o nekim stvarima iz Hajdukove svlačionice, neki osobni problemi. Koje, koliko ja znam, uopće nisu točne. Ono, zapravo nemaju veze s ičim stvarnim, jednostavno je glasina koju je netko pokrenuo onako, za svoju zabavu ili iz zlobe.
I sad, niti jedan medij nije ništa pisao o tome. Ne zavaravam se, neki zagrebački nisu jer nije došlo do njih. Unatoč onome da doznaju kako je svlačionica mijenjala Leku, oni zapravo nemaju izvora unutar samog kluba koji su iole relevantniji. Ali imaju ove društvene mreže i grupe za poruke. Pa jedna poruka kroz nekoliko prenošenja postane pravi val gluposti. No, ima onih koji su čuli te konstrukcije, medija, je li, ali im nije padalo na pamet išta pisati o tome. Jer nema smisla i glupo je. Sve da je i točno, a nije, negdje postoji granica javnog interesa.
Ukratko, što želim reći… Kao što selektirate što i kako čitati i gledati kad su mediji u pitanju, današnja situacija je takva da sa zrnom soli morate uzeti i sve što vam stiže ovim paralelnim kanalima. Ma ne sa zrnom, nego s kilom soli. Kao što rekoh, ovi paralelni informativni kanali nemaju odgovornost koju mediji imaju, kakvi god ti mediji bili. Pa ono, kad čitate porazmislite. Koliko ljudi znate kojima je bitno da ispadnu face jer eto imaju informacije? Kolika zna biti ljudska potreba da se ispadne važan, makar i s teškom glupošću? Kad to uzmete u obzir i ne nasjedate na prvu, vjerujte mi da će život biti lakši. Jer, kao da stvarne informacije iz Hajduka nisu dovoljno zanimljive pa da treba i smišljati idiotarije.
