Nakon pauze od pisanja ipak sam se morao uhvatiti tipkovnice jer me neizmjerno iživciralo kako ljudi mogu biti licemjerni. Povod je, jasno, suđenje u HNL-u, sva zbivanja oko posljednje utakmice te reakcija javnosti na istup Hajdukovog predsjednika Lukše Jakobušića.
Što se samog suđenja tiče, na njega je sad bespredmetno gubiti fontove, radi se o višegodišnje lošem i nepravednom, te prije svega nekvalitetnom sustavu. Sad ispravljati krive Drine je teško, ali se treba. Bar pokušavati. To je višegodišnja bitka koju je HNS (organizacija) s pokroviteljstvom dijela HDZ-a (stranke) instalirao tamo još prije 15-ak godina. Radi se o istom sustavu čiji je vrh osuđen zbog rekatarenja Božićnica od Hrvoja Maleša. Tako da očekivanja ni sad ne smiju biti nerealna. Sustav je truo iznutra, nije to samo pitanje ovog površinskog. Gotovo da je nebitno tko i kako sudi tamo neki Ante Čulina.
No, suđenje, suci, sudačka organizacija i HNS na stranu, još jednom je gadljivo bilo gledati i slušati reakciju na istup Lukše Jakobušića, kojim je faktički zatražio da HNS smijeni Povjerenika za suđenje. Svi mi znamo upasti u zamku i društvene mreže zamjeniti za stvarnost, ali svakako su dobar indikator kad su ovakve stvari u pitanju.
Pa je neki glavni tijek misli nehajdukovaca bio “a sad bi oni mijenjali povjerenika a gdje su bili kad se sudilo za njih“. Dakle, da rezimiramo, do prije četiri dana, do same utakmice s Belupom dio medija gurao je priču o tome kako Hajduk ima dobro i pomagačko suđenje. Predsjednik Hajduka zatraži micanje čelnog čovjeka sudačke organizacije. Ne u drugoj sezoni, čak ne u drugoj polusezoni, nego toj u kojoj mediji pumpaju nekakvo pomaganje, i onda se zbog toga ismijava Hajduk!? Toliko smo licemjerno društvo da je pitanje zaslužujemo li išta bolje od ovog što imamo. Od nakaradne politike, preko koruptivne ekonomije do redikulozne nogometne organizacije.
Da se razumijemo, narativ o pomaganju je besmislen, samo treba uzeti u obzir da se uredno previđa masakr koji su suci napravili u posljednjem dvoboju protiv Dinama, gdje je Zagrepčanima trebalo biti isključen najmanje Mišić, a vjerojatno i Šutalo. O intenzitetima dopuštenih startova na Livaji ne treba niti govoriti, odgovorno tvrdim da je on igrač u Europi koji trpi najviše nasilja na terenu. Najčešće nekažnjenog. Kad bi se to kroz ovu sezonu usporedilo s onim kako suci tretiraju recimo Petkovića, izgledalo bi nakaradno, kao da su učesnici dva različita sporta.
Ključ je vjerojatno u klubaštvu. Vjerojatno i vi, kao ja, znate ljude koji su prije desetak godina govorili kako im je Hajduk i priča oko kluba simpatična i super, iako navijaju za Dinamo ili Lokomotivu (pošalica) ili koga god. U to doba kad je Hajduk zbog dubioza igrao u markerima, nije se znalo hoće li preživjeti, a kao pojačanja su dovođeni trećerazredni igrači iz egzotičnih zemalja za koje većina ne zna ni gdje se na karti nalaze. Kako se mijenjao status Hajduka, kako je došao do borbe s Dinamom za titulu, ta simpatičnost je opala. I sad je jasno da je bila hinjena, da je takvim ljudima drag slab splitski klub i da su negdje u dubini duše guštali u takvoj situaciji.
Pitanje sudaca i čitave domaće nogometne organizacije riješit će se teško i to će biti rudarski posao. Često naizgled i jurišanje na vjetrenjače, u maniri don Quijotea. Ali potrebno je to, kao što je potrebno da se i sam Hajduk jača, iz dana u dan, iz kola u kolo, iz prvenstva u prvenstvo. Samo kako bi se dodatno moglo uočiti sve one nogometne licemjere koji nas okružuju.
