Search
Close this search box.
Vrijeme by DHMZ:
SPLIT 13.3℃ | jugo 5.7 m/s
1. ožujka 2024. 21:31
Kultna 22  

KULTNA 22 Kraj djetinjstva i smrt jedne televizije

PODIJELI

Gola Bake Sliškovića Torinu sjećam se s crno-bijelog televizora. Razlog je bio prozaičan, bili smo na selu, ne znam zašto, nije bio klasični vikend-put, tako uobičajen tih osamdesetih. A, bože moj, ne možeš imati televizor u boji na selu, prosipanje novca, to je bilo mjesto za stari Grundig od 60 i koji centimetar, što je u to doba bio impoznatan broj centimetara za jedan ekran.

Malo iza tog prvi sam put i plakao zbog Hajduka, prokleti penali i prokleti Waragem. Od tada datiraju moji odnosi s penalima, jednostavno ih ne volim bilo da ih gledam bilo da su na nekom terminu, turniru ili tako nešto. Penali su zlo. Čak mi se sviđalo ono sa zlatnim golom, odnosno „sudden death” kako se to u startu zvalo pa se onda promijenilo zbog onog zla od političke korektnosti. A volio sam jer je smanjivalo mogućnost penala. Zbog kojih sam znao pritiskati onaj crveni znak na daljinskome i prepustiti crnilu ekran.

Stigle su i devedesete, Liga prvaka 94/95, dok je to bilo natjecanje prvaka, a ne ova poskrivećka superliga, vilajet megaklubova. Do danas se u detalja sjećam onog dodavanja Vučevića za Asanovića tri minute prije kraja dvoboja u Bukureštu, utakmice u kojoj je Hajduk bio užasan. Katalinić je igrao bunker kojeg se ni Mourinho u najboljim danima ne bi postidio, možda se neki ne sjećaju, ali Vučević je tada ušao u igru umjesto Tome Ercega, do tog trena jedinog napadača na terenu, a od tog trenutka jedino slično centarforu Hajduk je imao u krilu Rapaiću.

Došao je pomalo i novi milenij, ona famozna utakmica u Varaždinu 2001. godine, vjerojatno najdojmljivije gostovanje Hajdukovih navijača u posljednjih tridesetak godina. I ono ikonsko tada još mladog komentatora Željka Vele: „Bijeli se grad, bijeli se stadion, a nije snijeg niti su labudovi, to su navijači Hajduka”. Već sam ga bio zapamtio, ona utakmica protiv Schalkea 1997., još mlađi Vela, jednako bujne kose kao i danas, i komentar: „Dosta prostora za Vulića. Pucaj, Vuliću! Goooool! Dvadeseta minuta Hajduk vodi 1:0!”

Nekako nakon tog doba Hajduk je otišao kvragu, ukrivo, ali i još nešto je otišlo u krivu, što povezuje ovo do sada napisano. HRT, s kojim smo mi odrastali i nogometno (makar se zvao i TV Zagreb do devedesetih). Nekako se poklopilo da je sve po pitanju sporta, ali i svega drugoga, na državnoj dalekovidnici otišlo u Sućurac s početkom mandata Ive Sanadera. Netko bi možda dodao i da je uspon najvećeg nogometnog menadžera u ovom sazviježđu, a igrom slučaja i mog prezimenjaka, nekako koincidirao s tim vremenom. Još netko bi dodao kako bi Zdravko Mamić mogao dosta reći o sastavljanju Sanaderove Vlade 2007. godine. On i tadašnji Dinamo, a nešto bi se možda pitalo i Hajduka o tom dobu, čudnih je transfera bilo.

No, reminiscencije na stranu, HRT je do tog doba nešto značio za nas željne sporta. A onda je počeo odumirati i u četvrtak je simbolički definitivno umro pred kraj dvoboja Villarreal – Hajduk. Godine nepotizma, haračenja, negativne selekcije dovele su do one nakarade na kraju dvoboja, povremenog uključivanja reklama, skandala zapravo, koji je prešućen od režimskih medija. Posljednji normalni s HRT-a (a znam da ih još ima, samo su utopljeni u kaljuži) ne treba izgasiti svjetlo, nego pustiti vodu i spustiti poklopac. Televizija naše mladosti odavno je umrla, zapravo.

PODIJELI

Vezane vijesti

Search

Follow Us

Split

13.3℃

SE 5.7m/s

76%

1008.8hPA
  Vrijeme oko 22h:
12℃
Sub
11℃
Ned
13℃
Pon
10℃
Uto
11℃
Sri
  Vrijeme by DHMZ

Posljednje objavljeno