Bar dvije kutije Gastala sam morao pocuclati posljednjih dana, prokleo sam farmaceutsku industriju koja je ukinula Peptorane zbog manjih nuspojava poput krvarenja, agonije i strašne smrti, on mi je više pomagao kad me od nervoze hvatala žgaravica u želucu. A posljednjih dana, tamo od srijede, nervoza me hvata jer mi se čini kako se mnogo navijača Hajduka pogubilo i zaboravilo zašto se nogomet igra.
Pa onda govore kako je utakmica protiv Villareala samo formalnost, eto ide se dobro odigrati, odraditi mitsko sudjelovanje i biti sretan. Pa koji klinac!? Ljudi, ako navijači u nogometu ne kreću sa stavom “sve ćemo pobijediti“, što onda možemo očekivati od nogometaša? Apsolutno nitko im nema pravo prigovoriti ako u Valenciji budu u neratničkom modu, jer su im svi ionako upisali poraz, pa zašto onda da se troše…
I čitam neke najave zagrebačkih medija, oni govore o nekakvom spuštanju elana ako se danas izgubi protiv organizacije mog prezimenjaka. Mogu njih razumijeti, to su umjetni navijači koji Dinamo gledaju tek kao neki klub s ruba parka, koji im je kao drag, pa ne mogu doživjeti senzibilitet navijača Hajduka. Ali da sami navijači Hajduka govore kako je današnji dvoboj bitniji od onog u četvrtak… On je bitniji samo po osnovi da se igra danas, a ovaj europski tek za pet dana.
Ljudi moji, uozbiljimo se. Je, Villareal je favorit, bio bi favorit protiv svakog izvan skupine megaklubova, radi se o ekipi koja je sigurno u top 15 na svijetu. Ali šta to znači? Pa nogomet se igra 11 na 11, ne igraju koeficijenti i imena, da Poljičanin iz Srinjina igra protiv Manchester Citya ima neki postotak šanse. Dapače, vjerojatno bi ih pobjedili na svom terenu, kad bi Guardiolini krenuli s tiki-takom, a teren protiv njih, šalje balune sam prema Tugarama… Isprike Poljačinanu, imaju zapravo solidan teren za niželigaša, ali ovim zvijezdama treba tepih centar za tiki taku, ne solidan niželigaški teren.
Uglavnom Hajduk može proći Villareala. I Hajduk mora vjerovati da može proći Villareala. I svi koji ovo čitate trebate vjerovati u to, ne da ćemo proći, nego da možemo proći. Jer, kad prestaneš vjerovat, zapravo više nema ni smisla da si navijač.
Ukratko, Hajduk živi vječno, i što bi Mišo u jednoj prilici rekao: Hajduk je uvijek najbolji, kao i ja.
