Generalno ne volim pisati o zbivanjima tamo 400 kilometara sjevernije, ali ne možemo biti ni ćorave babe ni francuske sobarice. O ishodu borbe za Dinamo, gdje se nekoliko frakcija bori za financijsku kontrolu uz zajebavanje navijača, koji ispadaju sobarice iz prethodne rečenice, ovisit će mnogo toga i u domaćem prvenstvu. Konsolidirana uprava tog kluba mogla bi žešće potegnuti izvan terena neke stvari važne za borbu za titulu. Potežu oni vjerojatno i sad, ali nije to taj nivo, čitav nogometni establišment čeka kako će se ta bitka za maksimirsku šumu razviti. Ne želiš pomoći struji koja će izgubiti, osvetoljubivost je česta na ovim paralelama i meridijanima.
S posljednjim potezima u ovom sukobu sve to nalikuje na jednu dobru commediju dell’arte. Radilo se o tipiziranoj predstavi u 16., 17. i 18. stoljeću, gdje su se likovi znali i uvijek je bila ista fabula. Radilo se o ljubavi mladića i djevojke, koju ne podržavaju njihove obitelji. U ovom slučaju to dvoje zaljubljenih bili bi Dinamo i HNS i njihova vječna ljubav u ostvarivanju uskih ciljeva.
Pantalone je bio otac jedne obitelji, uvijek ozbiljan, spreman davanju savjeta, bez neke humoreske u sebi. Lukav lik. Nekako kao Mirko Barišić, koji će se odjednom nakon šest godina sjetiti da je Mamić uzeo novac Dinamu iako je dosad tvrdio da je bivši gubernator samo trošio svoj novac, ne i zarađivao. Oštri kritičari komedije možda bi pronašli malo previdljivim da to radi u trenutku dok pokušava zajebati navijače u nastojanjima da nešto osiguraju u upravljanju klubom. I što, sad će malo svi pričati o tih 21 milijun eura, koje će vidjeti nikad jer nije Mamić dovoljno glup da išta ima na sebi službeno, a cijela priča o tome kako Barišić svima prodaje zjake bit će u drugom planu.
Dottore je otac u drugoj obitelji i to bi u ovom slučaju bio Mamić. Lik Dottorea inače je malo naivan, a ne može se pobjeći od dojma da je Zdravko ispao pomalo kao sad već mitska francuska sobarica u odnosu s Barišićem. Nazivao ga je drugim ocem, a ovaj mu je zabio ne nož nego sablju u rebra kad je shvatio da ima mogućnost da sam vodi sav biznis, pogotovo jer se stadion počeo spominjati. I nekako u čitavoj ovoj priči čak ne možeš pobjeći od toga da ti malo bude i žao Mamića, ispao je jedini Pedro kad se gleda iz kuta ovih drugih. A nemojmo se lagati, mnogi su radili skupa s njim i jako dobro omastili brkove, a sad prodaju clean start.
Uloga španjolskog kapetana, lika koji mnogo priča, a kad je frka bježi u prvi kanal, ovaj je put namijenjena navijačima. Koji još jednom lagano ispadaju kao oni koji galame, a onda ih se primiri dvjema porcijama ćevapa. I pobjegnu od pravog sučeljavanja, bilo od straha od Hajdukova uspjeha bilo od straha od problema na poslu (nemojmo se zajebavati, ima i toga u našem društvu, nije to bez vraga) ili jednostavno zbog potkapacitiranosti. Pa onda na istaknute pozicije postave ljude koji „znaju kako se u Hrvatskoj radi”, pa će ući u dealove s Pantaloneom.
Mogli bismo u priču uvesti i Arlecchina, osobe koja je menadžerski vezana za klub, lagano je emotivno hladna i spremna je lagano gledati prema jugu i razmišljati o nuđenju svojih mladih potencijala drugima koji nisu uključeni u ovu ljubavnu commediju dell’arte. Ali zapravo nema potrebe, shvatili ste, u Maksimiru se održava jedna predstava, a u njoj bi najgore mogli proći španjolski kapetani, ispasti još jednom naivne budale dugog jezika i slabe učinkovitosti. Zasad ni Dottore ne stoji dobro, najbolje kotira Pantalone, on drži gaće u cijeloj priči.
A priča će na kraju biti bitna i za sve ovo na jugu, teško je igrati protiv 17 protivnika na utakmici, a ako jedna strana u ovoj komediji odnese prevlast, takav je scenarij moguć, čak bih rekao i vjerojatan. Radom, iskrenošću i ljubavlju koja obasipa tu priču donekle se može boriti, čak je moguće pobijediti i u najlošijem razvoju stvari jer velika je ta južna priča. Ali s druge strane, za čitavo društvo bilo bi katarzično da se najšporkija priča domaćeg sporta napokon otklizne kao ono smetlište na Jakuševcu.
P. S. Ovo sam napisao nakon teksta urednika o novinarima, osjetio sam potrebu da se ipak izrazim i da pokažem da se i ja mogu nositi sa svim svojim utvarama. Podržite Trafiku, podržite i drugo slobodno novinarstvo. Ako ništa, da i ja imam čime bježati od stvarnosti.
