Walter Isaacson zasigurno je jedan od najboljih pisaca biografskih djela na svijetu. Novinar, publicist i urednik s biografijom Stevea Jobsa možda je napravio i najbolje djelo iz tog repertoara ikada. Nije to suhoparno popisivanje životnih djela i nedjela možda i najbitnije osobe u stvaranju današnjeg digitalnog društva. Ne, on se kroz kontakte sa samim Jobsom, ali i s ljudima koji su bili dio njegovog života, upušta u seciranje karaktera osnivača Applea. Kažu da je genijalnost često na samoj granici s ludosti, ova knjiga to je poprilično dokazala i jednostavno je obvezno štivo svakome tko voli publicistiku.
Nekako je onda prirodno da za prvi prikaz knjige na Trafiki odaberemo djelo ovog autora, koji u svojoj srži i dijeli poziv s nama, samo na nekoj puno puno većoj razini (čovjek je bio predsjednik Instituta Aspen, predsjednik uprave CNN-a te urednik Timea). “Veliki inovatori“, odnosno “Inovatori” kako je u Hrvatskoj prevedeno, nešto je drugačije djelo od uobičajenih biografija, pokriva jednu tematiku – digitalni razvoj – i zapravo se bavi razdobljem od gotovo 200 godina te najmanje dvadeset osoba. Čitatelji upoznati s Isaacsonovim opusom čak će zamijetiti i manju razigranost teksta u prvom dijelu knjige, koji se bavi periodom do kraja Drugog svjetskog rata. Nije to za čuditi se, autor je najviše iz sebe izvlači u neposrednom kontaktu s osobama o kojima piše, a ovdje je bio ograničen na povijesne izvore.
No, čak i u tom na dokumente oslanjajućem dijelu Isaacson se ne boji ući u raspravu o nekim lošim i kontroverznim stvarima. Pogotovo se to osjeti u poglavlju o Adi Lovelace, kćeri Lorda Byrona i prvoj osobi koja je u glavi zapravo osmislila kako će moderno računalo izgledati. Lovelace je bila genijalka koja je u svom djelovanju uredno spajala znanost i umjetnost, vjerojatno je to zasluga i gena. Lord Byrona valjda ne trebamo opisivati, ludi genijalac pjesništva i proze, boem koji je označio jedno razdoblje. No, Lady Byron bila je možda i prva duboko emancipirana žena ondašnje Europe, matematički nastrojena edukatorica koja je osnovala prvu industrijsku školu u Engleskoj, a unatoč zakonima ondašnjeg doba nakon razvoda s Georgeom Byronom zadržala je i odgajala kćer. Zakoni su tražili da dijete uvijek ide ocu.
Ada Lovelace borila se također s predrasudama tog doba, žensko koje se pača u muške poslove uvijek je nekako bilo čak i izurgivano te joj se čak nisu pisala sudjelovanja u nekoliko znanstvenih radova. No, donekle i pod zaštitom reputacije roditelja ipak je izgradila poziciju u društvu, a u pitanju ideje računala otišla je najdalje. Ona je zapravo bila prva koja je shvatila da će mašine jednog dana biti integralni dio života i da će pomagati u svim životnim stvarima. Većina ondašnjih znanstvenika računala je doživljavala primarno kao stvari koje mogu pomoći u primijenjenoj matematici i nekako je najdalja njihova upotreba u stvarnom životu bila ograničena na nekakvu knjigovodstvenu pomoć. U srži, zamišljali su ih samo kao malo moćnije kalkulatore. U povijesti digitalnog razvoja Ada Lovelace će, kako kaže Isaacson, vjerojatno biti zapisana kao prva programerka.
U daljnjim poglavljima autor se posebno bavi tim programiranjem. Koje je, koliko god to danas djelovalo apsurdno, u začetku donekle modernih kompjutora bilo doživljavano kao ženski posao. Muškarci su radili na hardveru, razvoju samih mašina. Programiranje, koje se u to doba zasnivalo na repetativnom bušenju kartica, bilo je prepušteno ženama. Neće to na kraju biti ni loše, jedna će žena tako biti bitna u razvoju modernih PC-a, baš zato što je imala slobodu na polju programiranja. O kojoj je ženi riječ, e za to ćete morati pročitati knjigu, nećemo sve otkriti. Ne boji se ući Isaacson ni u tragične okolnosti Alana Turinga, svojevrsnog oca modernog računala, koji će zbog društvenih pravila biti prezeren, njegova uloga kroz neko vrijeme i zaboravljena, a on sam će zbog tereta koje mu je društvo kao homoseksualcu nametnulo na kraju počiniti samoubojstvo (homoseksualizam je bio kazneno djelo u Britaniji nakon Drugog svjetskog rata te je Turing prema nalogu suda bio kemijski kastriran).
Ta faza nakon Drugog svjetskog rata zanimljiva je i zbog odnosa vojske prema razvoju računala i posebno umrežavanja istih. Isaacson je ta poglavlja sjajno odradio opisujući mišljenja ljudi koji su direktno sudjelovali u toj fazi digitalne revolucije. Prikazujući kako oni sami nisu sigurni koliko je taj utjecaj Pentagona bio bitan. Ostaje čitatelju da sam zaključi, nekako se nameće dojam da je vojska s tom slobodom rada koju je dala znanstvenicima zapravo poprilično kumovala razvoju, pogotovo kad je u pitanju ARPANet, mreža koja će evolucijom postati internet.
Široj publici svakako će najzanimljiviji biti dio koji se tiče kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, oslikan primarno kroz Apple i Microsoft. Bill Gates i Steve Jobs s vremenom su postali zapravo pop-ikone, a Isaacson je uspio prikazati to razdoblje i kroz njihove oči. Što je jako zanimljivo jer do danas traju rasprave tko je što od koga krao kao ideje. Nakon čitanja nesumnjivo je da su svi krali od Xeroxa, koji je imao najbolje operativno grafičko rješenje tog doba, ali je imao i glupe i ograničene čelnike, koji nisu shvaćali potencijal programa. I Gates i Jobs iskoristili su Xeroxova rješenja, kroz vrijeme su se svađali tko je prvi smislio operativni sustav, a tvrtka koja ga je zbilja smislila i danas samo prodaje fotokopirne aparate i ima 200 milijardi dolara prometa manje od Microsofta na godišnjoj razini. Spomenimo još jednu stvar, koju autor ostavlja na lagan zaključak čitatelju. Gatesa se doživljava kao čovjeka koji se sam izborio za sve u životu i poslu, ali istina je malo kompliciranija. Na stranu njegova neupitna zaluđenost radom, koja je na momente prelazila u patologiju, ali startao je s dobre pozicije s obzirom na to da je iz imućne obitelji. Druga je stvar da je glavni posao koji je razvio Microsoft bio ugovor s IBM-om za izradu operativnog sustava, DOS-a. Ono što se često previdi u toj priči jest da je Gatesova majka bila u upravnom odboru jedne zaklade skupa s jednim od najviših direktora u IBM-u.
Užasno važan segment knjige što se tiče današnjeg doba jest i priča o Timu Berners-Leeju i njegovoj ideji World Wide Weba, koja je zapravo internet pretvorila u ono što je danas. Do tada je to bilo sijelo ipak ograničenog broja ljudi, koji su bili spremni bakćati se s raznim protokolima i loše odrađenim programima. Berners-Lee je zapravo internet doveo na kućna računala i stvorio je ono što danas imamo. Dva su ključna momenta te priče. Prva je odluka da pristup WWW-u bude slobodan, u knjizi se jasno može vidjeti da nije daleko bio scenarij u kojem bi danas pretraživače plaćali, a vjerojatno i pristup svakoj stranici za neki sitniji iznos. Ova druga opcija svakako bi olakšala život medija na internetu, koji se zapravo još pokušava uobličiti. No, isto tako, vjerojatno bi i usporio širenje interneta. Drugi je bila njegova jednostranost, postojao je pokret koji se zalagao za više interakcije, da su oni prevladali, danas bi stranice izgledale dosta drugačije, s mnogo većim utjecajem kompletne internet zajednice na njih. Iz pozicije nekog tko samo mora povremeno modrirati komentare, nisam siguran da bi to bilo bolje.
Kad se sve zbroji i oduzme, ovu knjigu treba pročitati svatko koga zanima razvoj koji je doveo do današnjeg digitalnog društva. Isaacson je autor koji piše čitljivo, na momente čak i lepršavo i stvarno ga nije teško čitati. Tip je autora koji se neće zaplesti samo u mehaničko opisivanje događaja, već će svojim gotovo pa reportažnim stilom prikazati i duh vremena. Čitatelj će kroz djelo osjetiti breme koje je nosila Ada Lovelace, tmurnost društva koje će Alana Turinga odvesti u grob, jasan će biti i taj devijantan dio mozga Billa Gatesa, usmjeren na patološki rad, ali i poslovanje koje se gotovo može izjednačiti s nekim balkanskim navadama. Jobsa je možda nešto manje temeljito opisao, ali to ne čudi, ako vas on zanima, imate čitavu jednu knjigu.
Dosta će lako čitatelj zaključiti i zašto je došlo do tog digitalnog buma osamdesetih i devedesetih, generacija koja je te stvari tada razvijala odgojena je tako da su se kao djeca igrala sastavljanja raznih elektorničkih komponenti. Ono što je današnjim 11-godišnjacima TikTok, tadašnjima su bili prvi čipovi. Ne, ova knjiga nije samo prikaz digitalne revolucije i života ljudi koji su je uokvirili, nego je i svjedok vremena koje je omogućilo da se to dogodi.
Imaju Isaacson i njegovi sugovornici pri kraju knjige i neke zanimljive trenutke oko umjetne inteligencije i ograničenja za koaj drže da su još uvijek velika. Odmah da kažemo, u nekim stvarima su već pogriješili, iako je knjiga napisana prije tek devet godina. Ali isto tako su postavili neke univerzalne istine na ovom polju. Koje, e pa pročitajte, isplati se…
