Wikipedija kaže da je konceptualni album tematski glazbeni album izveden kao cjelina, dok Merriam- Webster rječnik definira konceptualni album kao „zbirku pjesama o određenoj temi ili priči“.
Začeci takvih glazbenih izričaja datiraju još u davnim tridesetim godinama prošlog stoljeća, a smatra se da su prvi „pravi“ konceptualni albumi u rock svijetu (pogotovo je to vezano uz prog-rock) zaživjeli u šezdesetima i sedamdesetima, s izuzetnim komercijalnim uspjehom.
Pitanje je koliko su albumi uopće zanimljivi u današnje vrijeme. Pojedinačne pjesme, hitovi, play-liste na različitim streamovima danas su najslušaniji oblik glazbe. Ali zasigurno među ljubiteljima glazbe ima onih koji radije više vole, barem povremeno, poslušati i cijele albume. Svaki album čini jednu cjelinu, jedan izričaj, i slušajući ga kao cjelinu, dinamika i prijelazi između pjesama dobivaju na značaju, lirske teme imaju veći utjecaj i u osnovi sve to može pružiti slušatelju veći i jači glazbeni doživljaj. Ovih dana na društvenim mrežama slučajno sam naletjela na video slične tematike, ICE T priča o albumima, da se uopće više ne rade albumi nego samo pjesme. Ono što valja izdvojiti je njegova usporedba, slušati samo jednu pjesmu je kao čitati samo jedno poglavlje romana (doduše, ni čitanje danas nije popularno, ali…old school ekipa će razumjeti).
Stvaranje konceptualnog albuma je poseban izazov koji može imati i dobar i loš ishod, zahtjevan je to pothvat s dva teška zadatka – ispričati zanimljivu priču i snimiti pritom i pojedinačno dobre pjesme. Ono čime ovi albumi rezultiraju je u biti donekle nadilaženje same glazbe, recimo da je nalik na tkanje priče, notama i riječima, obojano, začinjeno i spremljeno u višeslojnu i šarenu glazbeno-emotivnu tkaninu za slušatelja. Neki su bandovi ovaj stil albuma doveli gotovo do točke savršenstva.
Konceptualni albumi nisu nepoznata pojava niti u metalu. Neki od albuma iz najboljih godina metala se nalaze i na Rolling Stoneovoj listi 50 najboljih konceptualnih albuma, a to su „Queensrÿche – Operation: Mindcrime“ i „Iron Maiden – Seventh Son of a Seventh Son“.
Uz ova dva već navedena albuma, razne liste među najboljim konceptualnim albumima navode neizostavno i primjerice „King Diamond – Abigail“, „W.A.S.P – The Crimson Idol“, „Blind Guardian – Nightfall in Middle Earth“, „Mastodon – Leviathan“… Album koji se nalazi pri vrhu svih ljestvica, bilo da govorimo o albumima općenito ili o konceptualnim albumima, je „Dream Theater – Metropolis Pt.2: Scenes From A Memory“. Onima koju su taj album čuli i slušali nije potrebno ništa reći, sve znaju. Onima koji ga nisu još poslušali može se samo preporučiti da ga poslušaju jer se to ne može opisati, može se samo doživjeti. Naravno, kao i uvijek kad je glazba u pitanju, sve je to subjektivan dojam, ovisno o preferencijama.
Osobno mi je „Metropolis Pt.2“ najbolji i najdraži konceptualni album, jedan od onih par glazbenih čuda i zanimljivo je pogledati kako je album nastao. Radi se o albumu koji je nastavak pjesme „Metropolis Pt.1: The Miracle And The Sleeper“, s albuma „Images and Words“. „Dream Theater“ je nakon uspjeha spomenutog albuma pokušavao napraviti novi album u istom smjeru, izdavačka kuća je htjela još jednu komercijalnu uspješnicu i previše su toga zahtijevali i nametnuli bandu, a što nije polučilo željenim rezultatom. Stavljati takav band u njima neprilagođeni kalup, gurati ih u nešto što oni nisu je rezultiralo nezadovoljstvom svih – banda, publike, a time i same izdavačke kuće. Napominjem da se glazbeno i tehnički gledano, radi možda o najsposobnijim glazbenicima današnjice (mislim na Johna Petruccia kojeg je magazin „Guitar World“ stavio na TOP 10 listu najvećih gitarista svih vremena. Uz glazbeno znanje i umijeće, bitan element u cijeloj priči je i Mike Portnoy, član, bubnjar i jedan od osnivača banda, odnosno njegova upornost i osobnost. Band je promijenio klavijaturista i odlučio napraviti album kako oni žele, prepustiti se svojoj kreativnosti bez ikakvih vanjskih utjecaja (izdavačke kuće). Osnova za album je bila demo snimka instrumentala u trajanju cca 20 minuta koji je bio nastavak na „Metropolis pt.1“, a koji je izdavačka kuća unatoč brojnim nastojanjima banda prije odbijala. Umjesto pjesme (iako se cijeli album može zaista doživjeti i kao jedna neprekinuta pjesma), napravili su album stvarajući koncept jedne lirske i glazbene priče na svoj virtuozni način, a dajući mu pritom i notu vizualnosti jer ipak su oni „kazalište iz snova“. Kao i svi albumi ovog banda, potrebno je dosta slušanja za razumijevanje što je posve očekivano u prog glazbenom izričaju. Probajte, moglo bi se i vama svidjeti.
Vikend koji slijedi je vikend bez Hajduka (a takvi su uvijek malo prazni) pa ga iskoristite, odmorite se, družite, šetajte, kupajte se, čitajte, slušajte glazbu, možda vas uhvati volja poslušati i neki od konceptualnih albuma…bitno je samo da uživate.
