Bilo je to prije više od 20 godina, čini mi se, kad sam tada s kolegicom s fakulteta raspravljao zašto ljudi sve više vole kraće novinske forme. Njezin je zaključak bio kako su SMS-ovi krivi za to. Tada si u par desetaka znakova morao napisati sve što treba, nisu bile jeftine u to doba. Nastajale su kratice, glagoli su se izbjegavali ako se moglo bez njih i počela je era kratkih tekstova.
Bilo je to vrijeme tek popularizacije mobitela, iPhone koji će promijeniti odnos interneta i telefona nije postojao valjda ni u glavi Stevea Jobsa. A svejedno je tehnologija već tada utjecala na količinu pažnje koju prosječni konzument može istrpiti. Godine i desetljeća su prošla od tada, tehnologija je otišla tako daleko da danas raspravljamo hoće li sama sve raditi, a ljudi su postali sve površniji.
O utjecajima društvenih mreža i alata na ratovanje, s posebnim osvrtom na Tik Tok, već smo pisali. No, izgleda da je još jednom potrebno razložiti stvarnost od očekivanja koja uspostavljaju društvene mreže. Činjenica je da je ruska agresija na Ukrajinu prvi ozbiljni rat u ovom mileniju na teritoriju Europe, i zapravo prvi test moderne borbe u sprezi s internetom kao čimbenikom.
Dakle, kad se zbroji i oduzme, velika količina ljudi diljem svijeta iščekivala je ukrajinsku protuofenzivu, a kad se pokrenula prošlog tjedna, došlo je do nekog oblika depresije, bar kod onih naklonjenih Kijevu. Jer Ukrajinci nisu u dva dana izmeli sve, vratili Mariupolj pod svoju zastavu i već održali pobjedničku paradu. Objektivno, jedan postotak ovakog očekivanja uvjetovan je prošlogodišnjim zbivanjima istočno od Harkiva, kad je zbog loše postavljene obrane i nepripremljenosti došlo do kaskadnog urušavanja ruskih postrojbi i brzog napredovanja Ukrajinaca.
No, većini razumnih ljudi bilo je jasno kako na jugu to neće biti tako, jer dolje već deset mjeseci spremaju Rusi defanzivne pozicije. Onda ne može doći do pucanja linija i bijega u prvoma valu topničkih udara. Ali pravi problem nastaje zbog društvenih mreža, koje rade na tome da konzumenti imaju pamćenje zlatne ribice, a pažnju djeteta s ADHD-om. Nije to neka tajna, kraće forme traže više aktivnosti u istoj vremenskoj jedinici, što je kao mana s nebesa za marketing tih društvenih mreža.
Stoga ne čudi šok i nevjerica kad se jedna vojna operacija ne završi u dan-dva, koliko se može držati pažnja i biti dobar mamac za marketing. Činjenica da je ukrajinska ofenziva očigledno pripremana da traje bar tjednima, ako ne i tri do četiri mjeseca, jednostavno se ne uklapa u ovo novo doba. Najgore je da smo svi baždareni na takav nedostatak dugotrajnije pažnje. Pa sam primao poruke od ljudi koji inače dosta detaljno prate zbivanja u Ukrajini, a koje su bile depresivne, jer eto, njihov napad je puhnuo u rosu.
Zastrašujuće je to, dokaz da smo svi počeli doživljavati rat, nešto što je najgore što ljudski um može smisliti, kao najobičniji marketinški proizvod. Koliko će klikova tekstovi o tome generirati te koliko će uspjeti zadržati aktualnost. Sad je već osam-devet dana da napadi traju, marketinški stručnjaci po medijima sigurno nisu zadovoljni, ako Ukrajinci brzo ne uzmu kakav veći grad počet će padati klikovi, ići će priča u borbama u treći plan. A ionako ih živcira odluka Ukrajine da informacije s terena idu s odmakom koji u nekim slučajevima iznosi i tjedan dana. Sve kontra uhodanih pravila današnjeg novinarstva. Što onda ljude, koji su očigledno navikli na ova vrla nova vremena, nagoni da budu razočarani.
Možete li samo zamisliti što bi bilo da su društvene mreže i novi mediji postojali 1944. godine? Kakav bi to bio šok i nevjerica kad planovi Saveznika u Operaciji Neptun (iskrcavanje na Normandiju) ne bi upalili otprve? “Caen i tjedan dana nakon iskrcavanja pod nacistima“. “Potpuni krah padobranskog iskrcavanja“. “Saveznici još zakovani za blizinu plaže“. Ovo su samo od nekih naslova koji bi vrištali prvih tjedan dana. Jer to je bio vremenski period predviđen za zauzimanje Caena, koji je trebao postati glavna ruka iskrcaja materijala. A osvojen je tek za dva mjeseca, uz višestruko veće žrtve od očekivanih. U Londonu i Washingtonu bi prosječni stanovnik mislio da je sve propalo i da možda treba u mirovne pregovore s Hilterom, šta god Roosevelt, Churchill i Staljin dogovorili u Teheranu.
Rat je strašna stvar i jednostavno ne ide u svakodnevicu realityja u koju smo inače svi involvirani, jer društvene mreže to i jesu, reality za svakog, Trumanov show, samo na drugi način. Rat je smrt, razaranje, krv, znoj i suze, rekao bi jedan državnik. A kako je teško očekivati da će se čitav svijet interneta mijenjati, zapravo je na svakom pojedincu da za sebe napravi odmak i malo kala, da shvati da svaki onaj izvještaj kojeg ofrlje prelazi obično znači da je za veliki broj ljudi budućnost u potpunosti promijenjena.
A sama operacija, kako ide i zašto o tome ne pišemo više? Jer čekamo da saznamo više informacija, ukrajinski embargo na zbivanja u realnom vremenu za sada funkcionira. Ono što se s odmakom može zaključiti je kako Ukrajinci napadima na više točki fronta žele iscrpiti ruske zalihe i ljudske rezerve i onda svojim rezervama napraviti prodor po nekom od pravaca. Po prvi put postoje veliki sektori na kojima Ukrajinci ispucavaju više topništva od agresora, spremalo se za ovakav scenarij. Rusi su pak rušenjem brane na Dnipru uspjeli privremeno skratiti liniju bojišta, što doduše lagano dolazi svoj kraju, rijeka se povlači. Istovremeno je s dvije diverzantske akcije odsječen željeznički promet u velikom dijelu okupiranog juga Ukrajine, što znači da će Rusi teško obnavljati zalihe. Kako postrojbe obično imaju zaliha u svojim lokalnim skladištima za dva tjedna borbe, za očekivati je dodatna ukrajinska ofenzivna djelovanja krajem ovog i početkom sljedećeg tjedna, kad bi ruske postrojbe na terenu mogle ući u probleme sa streljivom, hranom i medicinskim materijalima. A mi ćemo pisati kad budemo imali više informacija.
