Zapravo, cijeli tekst bi trebao stati u ove tri riječi iz naslova, jer to je reakcija ogromne većine Splićana kad ih uopće pitate za reakciju o “provokativnom“ plakatu za Splitsko ljeto. (To vam je jedna krasna kulturna manifestacija ovdje kod nas u Splitu, a više možete saznati i čak nabaviti i ulaznice na ovom linku.)
Te tri riječi su reakcija većine Splićana kad ih pitate o bilo kojoj temi, osim one dvije ili tri koje su im stvarno važne, ali to je već drugi problem.
Zapravo sam htio napisati koju riječ više o samom pojmu provokacije u umjetnosti.
Hrvatski umjetnici, pa tako i dizajneri, su vjerojatno nesretni jer žive i rade u učmaloj sredini koja njihov rad ne prati, ne prepoznaje, ali s druge strane ta mala ali žilava zajednica je iznjedrila kroz povijest neke od stvarno jakih imena svjetske umjetničke scene, pa se barem imaju s čime uspoređivati i na što se naslanjati.
Kako mi je jučer rekao jedan kulturni djelatnik – u umjetnosti, posebno u teatru je teško pronaći nešto novo, a posebno neku novu provokaciju, dvadeseto stoljeće je po tom pitanju bilo jako plodno i ima malo toga što već nismo vidjeli.
Ipak, hrvatski umjetnici imaju jednu veliku sreću. Zahvaljujući činjenici da smo kulturno kao nacija sve manje obrazovani, a u isto doba prevladava narativ kršćanskog morala, oni se mogu vratiti na postavke onih tipova iz sredine prošlog stoljeća, ako ste gledali barem nekoliko epizoda “Momaka s Madisona“ (Mad Men) onda znate da je u to doba bilo dovoljno pokazati malo ženske kože da bi se proizvod prodao.
Naravno, kako to biva, protekom vremena, ostajalo je sve manje nepokazane kože i trebalo se postati nešto kreativniji.
Kad smo kod toga, čisto nešto vezano za taj javni moral. Možda je riječ samo o mojem osobnom dojmu, ali jeste li primijetili kako su toplessi gotovo iščeznuli s naših plaža i kupališta, iako su još osamdesetih bili potpuno normalna pojava na Jadranu?
Ova zemlja po tom pitanju morala ide u rikverc, umjesto toplessa imamo zazivanje pokrivanja žena i muškaraca koji moraju biti dominantni, umjesto ravnopravnosti i odavno izborenih standarda zaziva se retrogradna politika, a umjesto sekularne države, Hrvatska sve više klizi u – vjerski fundamentalizam. Lažni, vrlo je važno napomenuti. Fejk, reklo bi se novijim rječnikom.
U toj i takvoj zemlji – u kojoj tipovi prodaju neko krivo upakirano kršćanstvo u kojem je forma važnija od sadržaja, a kojim zapravo, sve navodno pokušavajući pokriti ženske noge i grudi, zapravo pokušavaju pokriti svoje pokušaje zamračivanja novca i zamračivanja ženskih prava – u toj i takvoj zemlji čak i dva jezika (za ne falit zapravo su i različitog spola) izazivaju javnu sablazan.
Dva jezika. Spolno zanimljivi poput štajaznam – dva lakta ili dvije guzice.
Ali kako naši prodavači lažnog kršćanstva u svemu vide sablazan, a mediji jedva dočekaju prenijeti njihove papazjanije, ništa nas ne čudi, pa ni izjave o tome kako je ovo niskobudžetna pornografija. Samo nam nije jasno kako ti tipovi kao smjerni kršćani uopće znaju razlikovati niskobudžetnu pornografiju od one visokobudžetne?
Nije valjda da gledaju, poput nas, nenormalnih i iskvarenih perverznjaka što se ne palimo na plakate?
