Ovog tjedna se u New Yorku održava Opća skupština UN-a, pa su Gordan & Zoran otputovali preko bare nešto ranije, valjda radi aklimatizacije prije nego promijene tijek svjetske povijesti na East Riveru, pa se usput susretali s hrvatskim iseljenicima, ministar u Kaliforniji, a predsjednik u Kanadi.
Dok je Gordan sav sretan mogao zaboraviti na probleme sa zametnutim milijunima, pa pričao o tome kako su američki Hrvati neformalni predstavnici diplomacije, a nama palo na pamet kako bi vjerojatno svaki od njih gotovo sigurno bio uspješniji od našeg formalno prvog diplomata, pažnju nam je ipak više zaokupio Zokijev nadahnuti govor u Hamiltonu:
“Nakon ovoga idemo dalje na posao da pokušamo od Hrvatske napraviti zemlju u koju ćete se vratiti po intuiciji i osjećaju – ako takvu odluku donesete, jer ona ne smije biti nametnuta – i zemlju na koju ćete, ako se i ne vratite, biti silno ponosni. Ponosni ne samo zato što u nogometu ‘razvaljujemo’ veće i bogatije, već i zato što će naprosto biti fino, pristojno, mirno i dobro mjesto za život, gdje se poštuje čovjek, poštuje obitelj, gdje svatko ima pravo na svoju privatnost, gdje ljudi imaju dovoljno da mogu uštedjeti, zaraditi i obogatiti se ako u tome vide smisao. Ali, gdje svatko ima pravo tražiti sreću.“
Što reći, osim da bismo i mi rado otišli u takvu zemlju. Samo nemamo za kartu do Kanade.
