Ardijan Ismajli bio je Hajdukov igrač koji se za sve izborio radom. Kroz drugu ekipu je na mala vrata ušao u prvi sastav, jedno vrijeme bio uvjerljivo najbolji branič, a potom se dobro prodao u Italiju. Dokazavši još nešto, da mogu postojati ugovori, ali da ih nekad možeš i sam preobličiti, pa nije uzeo dio otpremnine na koju je imao pravo. Nismo svi isti.
I onda mi se zbog tog i takvog poštenog Ismajlija malo jučer nakupila kiselina u želucu kad sam vidio kako Andrej Plenković dobija od svojih splitskih poslušnika dres Hajduka s brojem 34, Ismajlijevim brojem. Nemojte, gospodo, vrijeđate jednog poštenog, marljivog i dragog Albanca, koji je za Hajduk napravio više nego nekoliko vaših pokoljenja može.
Ako stavimo na stranu odnos Andreja Plenkovića prema Dalmaciji i Splitu, o čemu ćemo uskoro pisati temeljito, sam odnos premijera prema nogometu, ali i navijačima simbola Dalmacije takav je da nikome nije smjelo pasti na pamet ovako nešto. Sva ona sabotiranja Zakona o sportu, sve ono guranje Dinamovog stadiona, plus ono slijepilo na nogometni kriminal (rekao bi netko, nije to samo na nogometni kriminal). A onda, kao šlag, odnos prema navijačima. Bizarno inzistiranje na povratku Dinamovih navijača iz Grčke, a koju godinu prije šutnja do čak i kritika kad su Hajdukovi navijači završili u srpskom kazamatu.
Zbog svega toga izjave dana su trkeljanja nekolicine HDZ-ovih izaslanika jučer koji su kao papagaji skupljali političke predizborne poene balenjem s pozornice kako “samo jednu želju imaju“. Mrš.
HDZ od osnivanja ove države ima svoj klub kojeg na ovaj ili onaj način gura. Prvi hrvatski predsjednik, a ujedno i prvi štetočina u domaćem nogometu, gurao je neki svoj projekt Croatije, alergičan na Dinamo, srpsko ime to. Bio je to projekt usporediv s CSKA diljem istočne Europe u komunizmu.
Stigla je nakon toga nova era, vratilo se ime koje se neko vrijeme pod prijetnjom pendreka nije smjelo spominjati, sad je postalo poželjno i pendrek prijeti ako se ponavljaju teze prvog hrvatskog predsjednika. Gubernator tog kluba je brzo našao dobar odnos s tim novim HDZ-om, do te granice da će uredno objaviti reklamu dresa Dinama s natpisom “HDZ u srcu”. Kažu neki da je i 2007. godine pomogao Ivi Sanaderu doći na vlast, on je sređivao žetone potrebne za vlast. Tomislavu Karamarku je vodio navijanje na jednoj skupštini stranke. Distanciranje je počelo tek kad su FBI i švicarska policija dostavili podatke o nekom kriminalu. Kao da do tada nisu to znali, ali jebiga, tada je svijet počeo gledati.
Istovremeno je u tih više od trideset godina trajalo borbeno raspoređivanje snaga HDZ-a po pozicijama u domaćem nogometu. Poput kancerogenog juriša su zauzeli bitne pozicije, izgradili sustav koji je jednom kružooku omogućio bogaćenje, izvitoperio domaći nogomet i od svega stvorio farsu.
U kojoj je samo Hajduk posljednjih 13 godina odbijao sudjelovati, vođen nekim idealima koji su strani većini ovog šugavog društva. A pogotovo onima koji su se velikom vođi spremni ulizivati davanjem dresova. Zbog svega toga, odjebite od Hajduka. Ne samo vi, sva politika, i SDP i MOST i Možemo i Domovinski pokret i koalicijski partneri SDSS i HSLS, ma i sve jebene nezavisne liste. Svi raus, ali vi pogotovo. Jer ste temeljni krivac za devastiran nogomet i sav onaj kriminal bujao.
Pustite ljude da uživaju u svom Hajduku, koji nema dodirnih točki s vašim idejama. Mi smo kontra mraku i kontra sili, vi ste svi uglavnom za svoj džep.
