Teško je dokučiti tko je kriv da je Brodosplit na smrtnoj postelji i da Splitu prijeti veliki val otkaza. Najvjerojatnija istina je da su svi zajebali, da nitko nije bio dobar gospodar i partner, da jednostavno sistemski se sve urušilo još prije i da se domaća brodogradnja održava na aparatima samo jer eutanazija nije pragmatična, bar do sljedećih izbora, koji bi dosta lako mogli biti i početkom sljedeće godine. Škver je zafrknut sistemski
No, jednu je stvar, gostujući sinoć na televiziji, Tomislav Debeljak u potpunosti krivo kazao, jednostavno je iznio neistinu.
Ja ne mogu pokrivati dugove od TIta i probleme koji su od ranije. Moram normalno raditi, živjeti i brinuti.
Izjavi to Debeljak i bi u potpunosti u krivu. Jer, ne samo da je dug do 1980. godine (tada je Josip Broz umro) u potpunosti saniran, saniran je i kasniji. Definitivno onaj do 1991. godine, jer tada su hrvatski državljani prvi put platili sanaciju brodogradilišta, kroz obveznice. Pomalo komično, sanaciju je tada završila Vlada Franje Gregurića, dok ju je započela ona premijera Josipa Manolića. Djeluje kao “Priče broja Jedan”, jel’ tako? A i dosta vas vjerojatno nije ni znalo da je stari Joža Obavještajac bio na čelu Vlade kad se proglasila neovisnost i izradio Ustav.
Dakle, više od 30 godina traje taj pokušaj spašavanja brodogradnje, i baš je taj prvi pokušaj, zbog kojeg je Debeljakova izjava definitivno netočna, pokazatelj kako je država bila guska u magli. Naime, tadašnja financijska sanacija nije zahtjevala nikakve promjene i restrukturiranja od šefova škverova. Što je onda, jasno, dovelo do toga da su sanirana brodogradilišta ekspresno ponovno postala problem u roku nekoliko godina. Od svih tada saniranih brodogradilišta jedini kontinuitet postojanja bez stečaja i predstečaja do sada ima, da, dobro ste pogodili, Brodosplit. Do sad i za sad, a što dalje, vidjet ćemo.
