Na prvu loptu je definitivno i možda nije lijepo od nas kao Hajdukovaca baviti se uopće time, ali izjava dana jednostavno mora biti:
“Imamo Dinamo!”
Ne samo zato što je riječ o plagijatu i to dvostrukom, nego zato što je izgovorio čovjek koji je bio poslušan i u Croatiji i u ovom Dinamu koji kao nije bio Dinamo, jer zašto bi ga inače tek sad opet imali, nego zato jer su oba usklika o imanju Dinama zapravo plagijat uzvika “Imamo Hrvatsku” što ga je onomad egzaltirano ispalio Franjo rečeni Tuđman. A sve je to skupa na koncu – plagijat onog “Habemus Papam” što se izgovara s balkona u Vatikanu.
I baš iz ta prva dva primjera se trebalo naučiti ne oduševljavati se tako lako.
Jer kad je Zeko prije dvadesetak godina viknuo to o imanju Dinama pa svi bili sretni što nema više Croatije i neće više jedan čovjek čudan raditi marifetluke, uslijedilo je dvadeset godina drugog čovjeka, još čudnijeg, ali i još rezultatski uspješnijeg, s još više medijske podrške od prvog.
Kad je Tuđman uzviknuo ono o imanju Hrvatske, bio je zapravo i doslovan, jer doista su on i njegovi imali Hrvatsku. Imaju je i danas. Imali su i Dinamo i Croatiju. I Hajduka dosta dugo, da se ne lažemo. I tvornice i hotele. I sve upropastili, a usput uzeli lovu.
Ono što je sporno kod Hrvata je – pamćenje.
Naime, za “donositelja Hrvatske” su odabrali – generala JNA. Bivšeg, ali i dalje – generala JNA. Predsjednika Partizana. I naravno da su dobili to što su i birali – kopiju jugoslavenskog sustava s kopijama nedodirljivih maršala. Do dana današnjeg.
Tako i Dinamovci s oduševljenjem za spasitelja uzimaju čovjeka koji je bez problema služio u Croatiji pod Franjom rečenim Tuđmanom, ali i u Dinamu pod Zdravkom Mamićem.
Ne pada nam na pamet s pozicije Hajdukovaca koji su taj proces otimanja javnog dobra iz ruku politike i privatnih interesa započeli prije petnaest godina i doista ga još nisu doveli do sigurnog kraja soliti pamet Dinamovcima niti im docirati s visoka, ali red je pozvati ih (dobronamjerno) barem na oprez.
Nije stvar u imenu ni u simbolima, nije stvar čak ni u ljudima, stvar je u sustavu, posebno sustavu kontrole i želji za zaštitom i promoviranjem morala, transparentnosti i poštenja. I sad kad više nismo sigurni pišemo li o nogometu ili društvu općenito, vrijeme je da okončamo ovaj jutarnji rant.
Dinamovci su već jednom pogriješili, hoće li ovaj put biti pametniji i shvatiti da nije dovoljno promijeniti ime ni čovjeka na vrhu, nego potpuno promijeniti paradigmu razmišljanja i odlučivanja?
Bumo vid’li.
