Hajduk je blizu onoga što navijači žele – bori se za titulu, za finale kupa će igrati doma protiv Dinama, ima sve u svojim rukama u zadnjih jedanaest ili trinaest utakmica do konca sezone.
Ono što je potrebno da bi se uzela titula prvaka, a još više da bi se uzela željena dupla kruna (iako bi većina navijača bila više nego zadovoljna već i prvenstvom) jest jedno posebno stanje u klubu i oko njega, potpuno usmjerenje na cilj od strane svih uključenih, spremnost na odricanje od svakog ega, totalna posvećenost zajedničkom cilju po cijenu gubitka bilo kojeg onog osobnog.
I svi se u Hajduku i oko njega moraju pred tih zadnjih desetak utakmica zapitati jesu li spremni na to.
Oni za koje ja mogu jamčiti su navijači, odnosno oni najvjerniji, koji već godinama pohode oranice i bespuća hrvatskih stadiona, suočeni s represijom i maltretiranjem, oni su svoje ispite odavno položili.
Naime, cijeli sustav se već više desetljeća trudi spriječiti nas u tim odlascima na utakmice, eskaliralo je onim neodigranim derbijem, a onda najgore ikad s drugim, nažalost odigranim – koji je epilog dobio na Desincu. Dojam je da je od tad ipak ponešto došlo do deeskalacije, ponešto jer su i odgovorni vidjeli da je vrag odnio šalu, a ponešto i približavanjem izbora, ali daleko je to od normalnog, milijunima milja daleko.
Hajdukovci su reagirali klasično hajdučki na tu represiju, zabrane, maltretiranja, pa i propucavanja. Svaki put ih je došlo više. Baš svaki put. I pobijedili su, ovogodišnje brojke su doista nevjerojatne. Neću pretjerati ako napišem da je na oranici u Turopolju u subotu bilo četiri tisuće navijača Hajduka.
I pisat će se da je u Rijeci euforija, jer usprkos kiši ih je na derbiju bilo preko šest tisuća, Dinamovci se vraćaju na stadion, imaju Dinamo i usprkos kiši ih je na dan kad im se vratio Dinamo bilo više od pet tisuća.
A Hajdukovaca je bilo otprilike četiri tisuće i to je sasvim normalno. Iako se igralo 400 kilometara od Poljuda, kiša je padala kao da smo u predgrađu Londona, a ne pored Zagreba, organizator je otvorio jedan prolaz za tisuću ipo ljudi na jednoj tribini, a u blatu su već pri ulasku bili do koljena.
I znate što – bilo bi nas i više, samo da je bilo ulaznica.
E ta razina spremnosti i odricanja je potrebna i u klubu, ali i onih navijača (spomenimo i njih) koji još uvijek misle da je normalno da oni dođu slikati se na derbi, po mogućnost s kartom nabavljenom preko neke veze, kao nekad u stara dobra vremena. (Apage Satanas!)
U klubu u kojem će bilo koji igrač, trener, prodavač majica u fan shopu, portir, direktor ili nadzornik u sljedećih desetak tjedana razmišljati o ičemu osim o dobrobiti kluba i osvajanju titule – ta titula neće doći.
A za dobrobit kluba je potrebno izaći iz zone komfora, stati na crtu nekim zlim ljudima, izboriti se za ravnopravnost, natjerati sve na poštenje.
Pogledajmo se svi u ogledalo i zapitajmo se jesmo li mi ti koji to zaslužujemo?
Samo za ove gore opisane sam u potpunosti siguran da jesu. Ovi ostali to još moraju dokazati.
