Predsjednik Republike nam je jučer slavio trideseti rođendan općine Lokve, u Gorskom kotaru. Tamo je, kako se nama čini, ničim izazvan – počeo pričati o demografiji, pa ustanovio kako bi ovaj prostor, klima, tlo i mogućnosti infrastrukture izdržali i deset milijuna ljudi. Ono što se Zokiju, navodno, ne sviđa jest da bi to bili neki čudni ljudi čudnog imena:
“Ima nas manje od četiri milijuna. To su naši ljudi, uglavnom Hrvati i Srbi, ljudi slični, iste vjere, običaja, jezika. Hoćemo li ići prema tome da narastemo na šest milijuna? Ali, garantiram da to neće biti naša djeca. To će biti neki ljudi koji će za nas biti stranci. Dragi ljudi, možda i bolji od nas, ali ih ne poznajemo”.
Strašenje nepoznatim kreće još iz vremena praljudi, kad su prvi vračevi shvatili da ljude mogu plašiti gromovima i tako zarađivati batak nekog pteosaura više bez da moraju u lov.
Eto, priča prolazi i dvjesto tisuća godina kasnije, pa nam Zoran Milanović priča o ljudima koje ne poznajemo. Istodobno, živimo u društvu u kojem ljudi uglavnom više ne poznaju ni svoje susjede, a mlade generacije se odgajaju nezainteresirane uglavnom za upoznavanje ičega, jer cool je biti nezainteresiran.
Naš vrhovni Vrač, Zoran Milanović je odlučio malo zajahati na ksenofobiji, iako je klasično ostavio ogradu s “dragi ljudi, možda i bolji od nas“. A mi se samo pitamo, ako su dragi i bolji od nas, u čemu je problem da ih upoznamo i probamo biti više kao oni?
Jer s kim si – takav si, a Zoran Milanović se očito malo previše druži s Orbanom i Dodikom, možda bi malo trebao razmisliti o tome.
