Zlatko Dalić nenadano se našao u nebranom grožđu, uspio je kao izbornik zakomplicirati skupinu koju bi teško i sam složio bolju da je mogao. A uz to mu se nakalemio i slučaj s Markom Livajom, koji je do krajnjih granica polarizirao ovo društvo i možda i prvi put stvarno pokazao da postoje razmimoilaženja juga i sjevera države. Svatko je imao što za kazati o Livajinom povlačenju iz reprezentacije. A sad je napokon koju riječ rekao i sam izbornik.
Žao mi je što se dogodilo ovo s Livajom. Poslao sam mu poruku prije okupljanja, zvao sam ga, nije mi se javio, ne znam zbog čega. Ne vjerujem da je razlog za odlazak iz reprezentacije par povika s tribina, žao mi je zbog toga. Možda bismo s njim osvojili Ligu nacija.
Ovo neznanje izbornika može imati izvorište u samo dva uzroka. Ili stvarno blaženo ne zna ili je licemjer van svakih granica. Ukoliko stvarno ne zna, onda se radi o osobi koja je upitne socijalne inteligencije. I kao takva bi teško galvanizirala skupinu od 20-ak igrača i s njima imala uspjehe. Tako da ako se trebamo kladiti, radi se o licemjerju. Što pokazuju i njegovi postupci, koji su bili suportni ovome što govori. Jer, zbog tih par povika, kako kaže, u jednom okupljanju nije zvao Livaju jer eto da ne dolazi do incidenata u Rijeci gdje se igralo.
Kad stavimo svu političku korektnost sa strane, jer je ona ionako ubojica istine u modernom društvu, možemo otvoreno kazati kako je Dalić vezan uz jedan reprezentativni kružook. I nije mu problem bio maknuti neke nogometaše koji se nisu uklapali u to društvo. Ili ih pustiti da sami odu. Nije Livaja prvi slučaj. Već su Kalinić i Rebić našli svoj put iz sastava. Odnosno Dalić im je pomogao da ga nađu.
Otišao je i Rakitić, nije se mnogo raspravljalo o tome, ali ni tu nisu čista posla skroz. Imao je Rakitić još za dati nacionalnom sastavu, uostalom u ovom trenutku je zasigurno u najboljoj formi od svih hrvatskih veznjaka na svijetu. Nitko se nije potrudio vidjeti može li se Rakitića ikako nagovoriti da ostane. Kad kažemo nitko, mislimo Dalić. No, kružook je očigledno mogao bez Rakitića. I na to sve se nakalemio odlazak Livaje. Nećemo reći da to igra ikakvu ulogu i da ima neka teorija zavjere iza, ali slučaj hoće da svi koji su otišli iz reprezentacije su navijači Hajduka.
S Livajom se ipak dogodio poseban problem. Jer on nije samo igrač nego je i simbol. I to ne samo na ovom povišću pritrujenom jugu, nego svugdje. Vjerujte, i protivničkim igračima je on simbol, samo drugačiji. Ili možda zapravo isti, samo ga onda drugačije doživljavaju. Pa svatko želi reći neku pametnu ili glupu o tome zašto je došlo do razlaza.
A ponovit ćemo još jednom izborniku, ako stvarno ne zna. Livaja je zamjerio što se Dalić nije ponašao najprije kao čovjek, a potom i kao izbornik nacionalne vrste te ga nije zaštitio od riječkih nasilnika. I ne samo da ga nije zaštitio, nego ga slijedeći put nije ni zvao u reprezentaciju kako ne bi uznemiravao te nasilnike. I još se pravio glup pa je za prvi incident zaključio da je nastao jer je netko neko dijete pogodio loptom. Ne, ipak definitivno ne neznanje, nego licemjerje.
I da, možda bi stvarno Hrvatska osvojila Ligu nacija. Jer se nekako kroz vrijeme pokazuje da su oni od istog Dalića prozivani napadači iz hrvatskih klubova, a govorimo tu o Livaji i Petkoviću, bolji od onih što igraju po europskim ligama. Karma je čudo.
