“Nikad nismo bili bliže globalnom sranju, još od Kubanske krize. Ma, ni tada to nije zapravo bilo napeto kao sada“. Tako mi je u lokalu pričao stariji čovjek, u svojim srednjim šezdesetima, dragovoljac i ranjenik iz Domovinskog rata, roker i humanist po usmjerenju. Malo smo, kako to hoće po kafanama, pretresali sva aktualna zbivanja i zaključili da nije dobro.
Preko godinu i pol dana se vodi najveći i najkrvaviji rat u Europi još od Drugog svjetskog rata. Koji se u srži svodi na to da je jedna država imala imperijalističke težnje te da zapravo gleda i neke druge teritorije. Za sada nema naznaka da će se to smiriti. Kosovo je vruć krumpir, tamo se svako malo zapuškara, srećom do sada sve na nekoj lokalnoj razini. Vučić to igra toplo-hladno, malo zagužva da se umili ratnim jastrebovima u svojoj državi, pa malo hladi da se ne bi Zapadna financijska špina zatvorila. Pitanje je do kada može tako vagati, ekstremisti su sve zastupljeniji u srpskom društvu, dosta se to radikaliziralo.
Bosnu i Hercegovinu je nemoguće prokljuviti, tu je svatko nezadovoljan svakime, često i unutar tri naroda dolazi do razmimoilaženja, a Milorad Dodik svako malo napravi nešto što može podsjećati na ratne bubnjeve. U Banja Luci je izgubio vlast, ali je došao zapravo još radikalniji političar, mnogo to govori o tome kakvo je društvo u Republici Srpskoj.
I kao svojevrsni šlag na tu krvavu tortu zagužvalo se na Bliskom istoku kako nije već 17 godina, još od onog rata Izraela i Hezbolaha. S tim da ovaj put postoji mogućnost da to bude i destruktivnije nego tada. Amerikanci su ozbiljno zabrinuti sa stanjem oko Izraela, na istočni Mediteran su odaslali dva nosača te jednu ekspedicijsku grupu marinaca. Reći će mnogi da Amerikanci ionako vole pokazivati svoju moć. Ali ne vole trošiti novce, a ovakvo grupiranje košta. I Izraelci nekim akcijama pokazuju da uzimaju ozbiljno mogućnost da se Iran bar posredno preko Hezbolaha uključi u borbe. Zato i od početka sukoba stalno bombardiraju aerodrom u Damasku, kako ne bi poslužio kao logistička točka dovođenju ljudstva i opreme. Uglavnom, moguća je eskalacija na Bliskom istoku. A ona bi vjerojatno dovela do novih žarišta diljem svijeta, primarno na religijskoj osnovi.
Možda ovo djeluje kao pismo Žalosne Sove, no ljudi su često nespremni priznati koliko je loše. Još je friško sjećanje na kraj 2021. godine, kad je većina svijeta odbijala mogućnost da će Rusi napasti Ukrajinu, čak se optuživalo američke tajne službe da još jednom falsificiraju stvarnost kao u Iraku 2003. godine (iako su tada mnogo veću “zaslugu” za fabriciranje dokaza o oružju masovnog uništenja imale britanske i njemačke tajne službe zapravo). Iako svatko tko je htio samo po rasporedu ruske vojske je mogao zaključiti ne da će biti rata, nego i koje će tri linije prodora Rusa biti (prema Kijevu, Harkivu te Hersonu). No, ljudi i većina političara je odbijala mogućnost da na teritoriju Europe krene bjesniti veliki i krvavi rat.
Nespremnost svijeta na prave ratove već je viđana u modernoj povijesti. Treba se samo sjetiti da se rat između 1914. i 1918. godine nazivao Velikim ratom, jer se vjerovalo da nikad neće izbiti nešto slično. Jedva su dva desetljeća prošla dok nije krenuo još krvaviji ratni vihor. Da se 22. kolovoza 1939. godine reklo kako će kroz desetak dana izbiti najbrutalniji rat u ljudskoj povijesti, 99 posto ljudi bi vam reklo da ste luđak. Tek se 23. kolovoza sve zahuktava s rusko-nacističkim paktom, a 29. kolovoza Hitler objavljuje ultimatum Poljskoj u 16 točaka. Napad započinje i prije nego su Poljaci odgovorili. Treba napomenuti kako je sam Hitler bio jedan od onih koji je mislio da rat još neće izbiti, stvarno je smatrao da će Britanija i Francuska s Poljskom popustiti kako su s Čehoslovačkom godinu ranije.
Sve ovo navodi na mogućnost da je rat uvijek bliži nego će prosječni čovjek misliti da jeste. Trebalo je 30 dana da izbije Prvi svjetski rat, od trenutka kad nitko nije mislio da je blizu, nakon što je ubijen Franjo Ferdinand. A treba uzeti da su komunikacije tada bile sporije, danas bi to puno brže išlo, diplomatski dokumenti putuju sekundama, a ne danima.
Ukratko, potrebno je reći da je nužna doza razuma kod onih koji odlučuju. Inače bi mogli ući u spiralu nasilja iz koje bi se teško izvukli. Rat u Ukrajini je više nemoguće spriječiti, ali sve ove druge nabrojane možda se može deeskalirati uz malo pameti. Pa eto, neka ovo bude poziv političarima da malo kalaju. Iako teško da će doći do njih, ali nužno je truditi se. Za kraj, sva ona žarišta koja smo spomenuli samo su dio tubulencija, navedeni su jer su nam najbliži. No, istovremeno je i Afrika postala bure baruta, toliko je polarizirana da nikog ne bi iznenadilo da izbije pravi rat. Dosta je izvjesno i da će u skoroj budućnosti Azerbajdžan napasti bar južni dio Armenije. Kina i Tajvan stalno su pred povlačenje revolvera, a taj bi rat bio devastirajući za civilizaciju, preko noći bi nestalo čipova za svakodnevnu proizvodnju, te dvije države drže preko 90 posto tog tržišta. Na sve se to nadopunjuje globalna ekonomska kriza, koja je uvijek začin velikim ratovima.
Ljudi, hajdemo biti malo normalni. Rat nikome ne donese dobro.
